objavljeno uto, 11.03.2008 14:24 | autor: medeja7

zaista krasna misao...Kiss:)))

objavljeno uto, 11.03.2008 14:26 | autor: selma

:)

objavljeno uto, 11.03.2008 18:22 | autor: uzorita

Tvoja zadnja rečenica meni je tako draga! Nije to neka mudrost. Tako je jednostavno. Krasno pišeš. Moj veliki pozdrav

objavljeno uto, 11.03.2008 18:28 | autor: uzorita

Krasno pišeš, ide kao komentar prethodnom postu. Mrak! I fotografija je izvrsna. Još jedan pozdrav

objavljeno uto, 11.03.2008 20:17 | autor: 1njofra

nisam znao da su i tada imali služavke eto učim

objavljeno sub, 15.03.2008 23:14 | autor: Anoniman (Neregistriran)

eto me prvi put na tvom blogu - priznajem, zahvaljujući tvojoj posjeti kod mene - i sviđa mi se danielaland :O) ovaj lala world... a za mudrosti i znanje imaš pravo, često s previše obojeg dolaze i komplikacije. ja volim jednostavno.

objavljeno sub, 15.03.2008 23:18 | autor: walt

e da, zaboravih na registraciju, pa me eto opet, u 5 min već drugi put s komentarom... btw nije loša naslovna sličica. pozdrav

objavljeno pet, 21.03.2008 18:45 | autor: desert_rose1

Oooooodlicno. Pozdrav

objavljeno pet, 21.03.2008 18:56 | autor: big_girl

jako lijepo... pozdraw

objavljeno ned, 23.03.2008 02:02 | autor: uzorita

Sretan ti Uskrs!

objavljeno ned, 23.03.2008 02:26 | autor: 1njofra

Sretan uskrs tebi i tvojoj obitelji od srca želim

objavljeno pet, 28.03.2008 08:15 | autor: KemoTerapija

Jednoga nedjeljnoga jutra, Rikard Flieder Jorgavanoć naslonio se na otvorenom prozoru podstanarskoga stana u zgradi Gradske ljekarne (sad je tamo Ljekarna, knjižara, a u jednom od stanova Ćiro Blažević), svibnja mjeseca 1880. godine, i gledao na Harmicu, meni uvijek Trg Republike, a drugima Jelačić platz. Sve je bilo sunčano i cvjetno, Harmica se šarenila od šestinskih suncobrana i majskih ruža. Žene i djevojke, odjevene u vedre šestinske, gračanske ili prigorske nošnje, prodavale su višak svojih proizvod, sir, vrhnje, kokoše... Bile su vedre i rumene, baš kao to nedjeljno svibanjsko jutro. Prozor, odakle je gledao bio je nasuprot Bolnice, na prostoru gdje je danas Hotel Dubrovnik, početak Gajeve i ona zgrada gdje, u onom starom kafiću, danas pije svoj podnevni espresso Josip Bobi Marotti (u invalidskim kolicima, jer su i njega skratili; za obje noge). U toj su zgradi i dvije knjižare, prije crkve i nebotičnika, na samom početku Ilice. Mlađahni Rikard, pun je života, još ne bijaše bio navršio 27 godina. Jorgovanić je hrvatski pisac, 1942. izašla su mu Sabrana djela u sedam knjiga. Za ono doba dobar pjesnik i pripovjedač, ali zato izvrstan feljtonist. I, tako on gleda te šestinske ljepotice, razumišlja što bi im sve radio samo kad bi mu se dale. U tom razgledanju sunca i radosnoga života, bacio je pogled na zgradu preko puta njegova prozora. Siva i mučna zgrada iz koje bijaše bio izašao na oporavak u svoj podstanarski stančić. U toj su mu bolnici nekoliko mjeseci prije odrezali nogu. Ne, i sad on misli što bi radio curičcima ovo i ono, a baš nije naročito pokretan. I u jednoj rečenici spopadne ga tmurno raspoloženje. Ono: srce pati! Međutim, već u drugoj, otjerao je tmurnost iz sebe i vratio se vedrini i životu. Pet mjeseci poslije, umro je u istoj bolnici. Ja bih rekao: otišao je za svojom nogom. (Ovo je komentar na tvoj komentar. Eh, da je htjela ondašnja šest9inska Danijela, da je htjela, da je smjela, pjevao bi Perkuči Zubac-Vilenjak..., možda bi im ljubav bila vrela. Al' nije htjela, a, može bit', nije ni smjela...)