objavljeno pet, 06.01.2012 11:34 | autor: special_thing

najlakse je i zapravo najcese se sve bolesti ocjenjuju na temelju izgleda...kazes izgledas mrsavo odmah to vuce na pomisao da imas problema s prehranom, da to su i meni govorili i govore mi. Imam oko 55 kila a visoka sam 1.72, i također svaki dan mamu slusam kako mi govori da trebam jesti, da ja jedem nenormalno, ali kile se ne primaju, sretnice smo zar ne :)
kako god, ako je psihic pravi psihic skuzit ce da problema nema!
i potaknula si me na razmisljanje... i mene cesto hvata vrtoglavica! sretno

objavljeno pet, 06.01.2012 17:20 | autor: levant

special_thing: mene je u biti šokiralo, prvi put da mi je netko ( osim mame ) rekao da bi se trebala zdebljat par kila, a najgluplje je šta kad na ovu visinu imam par kila više, govore mi da sam bucmasta:p Ma općenito, ljudi previše gledaju vagu, a puno manje neke pametnije stvari. Ali kao šta sam rekla, meni se počelo vrtjet kad sam imala skoro 60, jela sam sve odreda, prema tome - teorija im ne drži vodu. Uostalom, tko sretniji od mene da se svi problemi riješe s kojom kilom više:) drž' se ( makar i za zid )

objavljeno sub, 07.01.2012 01:50 | autor: LadyButterfly

Nista ne ocekujem drugo od nasih doktora. Uvijek to stave tek tako. Vrti ti se i bla bla napise, kao da je kod svih ljudi isto. Umjesto da budu i doktori i psihijatri i ljudi s otvorenim srcem, da vole taj posao. Cist primjer je kad sam se ja razbolila, nebitno radi cega i sad dosla na hitnu i on uzeo i cita iz knjige, ja stala i gledam. Znaci bila sam slaba u tom trenutku, ali i dalje sam bila zbunjena. Doktori...mesari bolje receno. Svaka cast ljudima koji taj posao obavljaju kako treba.

objavljeno sub, 07.01.2012 06:36 | autor: Violette

Ti si mene natjerala na smješak.
Meni je terapija isto kao rad na sebi. Super je.
Nešto želimo promijeniti i dijalogom terapeut istražuje u više pravaca.
Klijent sam sebi pomogne u onoj mjeri u kojoj odluči.

Promjena je neminovna, terapija daje mogućnost da je klijent potiče u pravcu kamo želi. Organizam se sam aktivira na svim razinama. Tjelesnoj, emotivnoj, umnom...
Mi ljudi ne znamo sve što možemo, dobro je istraživati.

Terapeuti i njihova znanja su nešto od najbloljeg što mi se desilo u životu.

objavljeno sub, 07.01.2012 07:07 | autor: levant

*LadyButterfly: Ma doživjela sam više od jednog prepisivanja dijagnoze, znaš koliko mi je trebalo da uopće dođem do nečeg konkretnijeg... ali ovo me posebno naljutilo jer sam se osjećala posrano od strane nekoga za koga sam mislila da puno ozbiljnije shvaća svoj posao.

*Violette: ne znam, već sam bila na dva - tri razgovora prije par godina, i da budem iskrena, nisu mi rekli ništa šta već i sama nisam znala, a da ne pričam da su mi naveli neke razloge koji su u međuvremenu prestali postojati, a problem je i dalje tu. Jednom su me čak nakratko uspjeli uvjeriti da sam sve to proizvela sama, svojim mislima, ali kako se stanje nije popravilo samo zato šta sam počela pozitivno razmišljati i uvjeravati samu sebe da će biti bolje... ne znam, (p)ostala sam skeptična

objavljeno sub, 07.01.2012 09:49 | autor: Leta

Ti si borac. I što ti god tko napiše, ti ćeš se boriti.
Ali ne smiješ se nervirati zbog toga što su ti napisali.
Ti znaš jedina kako ti je.Možda ne znaš uzrok, ali znaš kako ti je.

objavljeno sub, 07.01.2012 17:12 | autor: natuknica

Ah, iskreno, jedino što me tješi, to je da si misim - da se stvarno radi o nečem opasnom, vjerojatno bi se s vremenom pogoršavalo i ne bi toliko dugo trajalo. Lakše bi se i našao uzrok. To što ga ne mogu naći, ne mora biti nužno loš znak. Znam da ti ide na živce i da biš se htjela vratiti u neke ugodnije uvjete života, ali eto, pada mi na pamet moja teta koja je slomila kuk i vjerojatno će cijeli ostatak života šepati. Ne vjerujem da može nešto učiniti da bi to promijenila. Jedino što, za razliku od tebe, zna koji je uzrok.
Dok ste tako spominjale svoje visine i težine, zaključila sam da je ipak rekorderka moja kći: 50 kg i 181 cm. I sasvim normalno izgleda (malo duguljasto, kao da je pobjegla s neke sike, sad ne znam točno iz kojeg perioda, ali svakako uskog). I htjea sam reći kako dijete prilično normalno funkcionira (sada) i nema vrtoglavice. Ali, baš dok ovo pišem, sjetila sam se kako je ona stvarno imala strah od hrane jer je to često bilo povezano s povraćanjem, a o nervozi nas odraslih da i ne pričam. Zapravo se najviše bojala te naše nervoze. I onda sam se sjetila koliko mi je bilo važno da dobije koju kilu, kako mi je to nekad bio najvažniji cilj u životu. I koliko sam joj pomogla kada sam prestala o tome brinuti. Bilo je potrebno jako puno truda (i molitve) da bih prestala mariti za njenu prehranu i njene kile i da bih u konačnici dobila zdravo i uravnoteženo dijete, bez obzira na to što i dalje mislim da bi bilo dobro da ima bar 15 kila više. Mislim da je ona na novoj stepenici evoucije - njene potrebe za hranom su u skladu s nedostatkom potrebe za kretanjem. ;)

Ono što hoću reći, bez nastojanja da umanjujem muke kroz koje prolaziš, to je da mi se čini da ti svejedno dobro funkcioniraš, izvršavaš svoje dužnosti, nitko nije pretjerano zakinut tvojim vrtoglavicama. Možda bi bilo dovoljno da se naučiš živjeti s njima, jednako kao što se ljudi naviknu živjeti s invalidskim kolicima ili štakama... Da prestaneš grčevito željeti da prođu. Vjerojatno to neće pomoći da prođu, ali bi moglo pomoći da te manje uznemiruju. Možda griješim, ako se stanje mijenja, onda sigurno nisam u pravu. Ali ako se ne mijenja... Ja samo želim da budeš sretna. A vidim i da ti je to moguće. :)

objavljeno pon, 09.01.2012 00:04 | autor: banijanac

neću upće čitati komentare jer su ogromni. Al da ja malo pametujem . Nemam pojma kolko košta al ima u zagrebu i može se u jednom šubu odraditi . ako je to što sam pomislio,a kako si opisala možda je to Dakle iščašenje atlasa. Prvi kralježak na kom sjedi glava.se okrene i ne kužiš a on onda suzi kanale za protok svih informacija i krvi u i iz glave. Pa te baca. Možda lupam al eto llink, pa dabogda to bilo to, pa da se rješiš bar tog sranja bez psihića. Oni su i tako svi prolupali po onoj, s kim si takav si. a evo link http://www.youtube.com/watch?v=J2c1lqwnjM4&feature=related pa vidi sama

objavljeno pon, 09.01.2012 08:11 | autor: zenta

Vrtoglavica je gadna i zaista stvara osjećaj panike......Past ću...padam......nema me.....itd! Ipak napravi sve što treba.............Uostalom: ispitaj ravnotežu na ORL-uili snimi vratne kralješke..........Ako je to u redu, onda će i strah nestati.......

objavljeno pon, 09.01.2012 15:58 | autor: levant

*Leta: istina, ma koliko ja umanjivala svoju snagu, ipak sam borac, jer da nisam, ne bi ovo stanje trpila i kako - tako živjela već 4 godine s tim:) Hvala, imaš pravo, borit ću se i dalje ( nadam se, i ti:* )

*natuknica: točno to mi stalno govori i mama:) I znam, svjesna sam toga da stvar samo pogoršavam ljuteć se šta je tu i šta mi ne da normalno živjet. Ali, istina je da sam preosjetljiva i stvari me lako izbace iz takta ( da nisam, ne bi nikad vjerojatno ni došlo do ovoga;) ), pa se zato i lako naljutim na određene nepravde, a za ovo sam nekako zaključila da je jedna od njih. Ali nikad, baš nikad nisam se pitala: zašto meni, a ne nekom drugom, jer mi je to jednostavno prestrašno i nikad tako ne razmišljam. Ipak, više se puta pitam: pa ne bi li sad već bilo dosta? I da, to i mene tješi, predugo traje a da bi bilo nešto stvarno ozbiljno, te stvari uvijek brže pokažu svoje pravo lice... i to je nešto:)

*banijanac: nećeš vjerovat, čak sam i to napravila:) Ali pomaka nikakvog, apsolutno nikakvog. Istina, na letku je pisalo da mogu proć mjeseci, čak i GODINE da se vidi rezultat, ali nekako si mislim, ionako će proć godine, pa tko kaže da je baš to pomoglo? :) hvala za link, svejedno!

*zenta: na ORL, tj. audiologiji sam povela prvih godinu dana, svaki mjesec. Dijagnoza je oštećen živac za ravnotežu. Rečeno mi je da će oporavak dugo trajat, samo nisam znala koliko je to dugo ( možda i bolje da nisam ), čemu sigurno ne doprinosi i dijabetes. A šta se vrata tiče, čak mi je i neurokirurg gledajuć sliku rekao da mi to ne bi radilo ovakve probleme, ali zato živac - da. Tako da, dijagnozu imam, ali nije mi puno lakše zbog toga ...

objavljeno pon, 09.01.2012 19:08 | autor: natuknica

Uh, ovo mi već pomalo stvara nelagodu... Koji je ovo put da mi kažeš da ti to isto kaže i tvoja mama? ;) Sva sreća pa znam da mi nisi kći. Inače bim znala da imaš dijagnozu. :p

Možda zapravo svojom nestrpljivošću usporavaš oporavak živca... ;)

objavljeno sri, 11.01.2012 06:59 | autor: levant

natuknica: hehe:) sori, ali stvarno kao da kroz tvoje riječi čujem nju, i to shvati potpuno pozitivno, stvarno. Nekad u pubertetu to bi ti možda bila uvreda jer sam non - stop ratovala s njom, ali već par godina smo si jako dobre:) A ovo za nestrpljivost, ne mogu reć da nije tako... ali problem je šta, kad s nečim živiš/ pokušavaš živjet 4 godine, ne možeš ne postat nestrpljiv... bar ja:)

objavljeno sri, 11.01.2012 23:05 | autor: natuknica

;)

objavljeno sri, 18.01.2012 18:43 | autor: minijature

toliko vremena živjeti s takvom tegobom i u nedoumici iscrpi čovjeka, dobro je što ti nada nije posustala, vjerujem da će zdravlje doći ako dovoljno vjeruješ u njega

objavljeno sri, 25.01.2012 08:02 | autor: levant

*minijature: hm, baš da vjerujem... iskreno, nekako usporedo s pogoršanjem zdravlja pogoršala se i moja vjera, da ne kažem - nestala je. Ne kažem da mi ne bi bilo lakše da vjerujem u bolje sutra, ali nekako mi teško...

objavljeno sri, 25.01.2012 09:47 | autor: ura

o zdravlju... ili nezdravlju bih ja mogao napisati rati i mir u pet tomova. i o dijagnozama koje su me sludile i o terapijama i o psihićima i o ...

ljudi nam pokušavaju pomoć, i oni najrodjeniji oko nas i oni u bijelim kutama. sigurno je kak nam žele dobro. ponekad to zastrani, ponekad prate neke svoje misli, a ne slušaju nas. ja ti ne mogu ni reći broja dana i noći koje sam prove u zamračenoj prostoriji vukući se na koljenima do vc školjke i povraćajući, povraćajući, povraćajući... dijagnostikovali su mi anoreksiju, agorafobiju, sistemsku bolest. svako od tih u različitim periodima života. više sam vremena provodio u razgovorima sa ljekarima i psihijatrima, nego sa profesorima u školi i na faksu. moja jedina dobra veza, moja najveća ljubav, raspala se jer sam je ja želio oslobodit toga da me stalno gleda bolesnog, i gotovo sam je otjerao od sebe. u to neko vrijem sam došao na blog ovdje. u to neko vrijeme sam i prestao ić po ljekarima. i pisat o bolesti. potpuno sam se zatvorio. ne tražim više pomoć ni od koga. dovoljno sam je tražio i nitko mi nije pomogao.
promijenio sam posao, odlučio radit pod ugovorom, tako da imam odredjenu slobodu, kada me stigne muka, problemi, crnilo, ne moram se pravdat nikomu. ugasim telefone, zaključam vrata i čekam da prodje. i vjerovala ili ne, periodi izmedju su rjedji, a kraće traju. sad, da li je i boleština oslabila za tih desetinu godina, izgubila snagu, ili je način na koji ju ignoriram pomogao barem malo psihiči, ne znam.

i uopće ne znam zašto sam ti ovo napisao. možda da znaš da ima još ljudi koji prolaze kao ti, a eto... živi su.

ne daj se, ines, ne daj se generacijo moja.