objavljeno pon, 17.03.2008 19:20 | autor: anlah

Malena en ligne! :)

Nisam sigurna da mi ej moć empatije koju sam posjedovala kao dijete i dalje tako jaka (nije, ali ne volim to priznati pa kažem da nisam sigurna) da bih mogla znati kako je to sjesti pred psihologa.

Mogu pretpostaviti. Ono što si ti njoj pričala zasigurno nisu nebitne stvari, ali zasigurno nisu ni THE stvari. Znam. Sjećam se kako sam te čekala godinu dana da izmigoljiš iz mišje. I sjeti se toga ponekad - dobila si moju potpunu podršku, i onu stvorenu iz srca i onu stvorenu iz razuma. Zato nema razloga da je motaš (bar ne ovoliko dugo). Da, ona nije tamo da ti pruži potporu iz srca, nego da objektivno pristupi tvom problemu, ali ne može dok god ti ne kreneš. I nadam se da će tvoj rast biti progresvino pozitivan. Ja u svakom slučaju navijam za tebe. Čovjek nije tu da odustaje, ali nije dovoljno usavršena stvar pa pada - tebi je tako daleko da je to normalno. I meni je, ali ipak,, ti si kilometrima dalje. Tebe je stralo na drugi način i čupala si se na drugi način, ali vrijeme je da pustiš neke kufere iza sebe.

Za kraj mi napravi jedno. Uzmi jednu bilježnicu i piši svaki strah koji ti padne na pamet. Baš svaki. I stalno to puni. I ako osjetiš, odnesi to i psihologici. Nemoj si objašnjavati ništa, samo šibaj listu ma kako banalna bila.

Ja nastojim razumjeti to što ti se događa, to što se može klinički definirati... Znaš, teško mi je. Tako daleko. Ali svejedno, iza svega toga stoji činjenica dva, a to je potiskivanje i činjenica jedan, a to je strah. U to sam poprilično sigurna. Da bih sebi razjasnila stvari čak sam napravila i jednadžbu toga što prolaziš. Ima dvije nepoznanice. Stvarno sam ozbiljna. POkazat ću ti je jednom. :)

Čovjek nije napravljen za odustajanje. Samo nije toliko usavršen da ne bi pao.
A pobjednici nisu oni koji su lako došli do cilja, jer ti ciljevi su bili jednostavni, put poznat, a pobjeda mizerna. PObjednici su oni koji se dižu.
I ja te gledam kako se stalno dižeš!
Samo si zaboravila naprijed.
Ja to vjerujem. Puno u tebe vjerujem.
Voljela bih da si pokloniš isto.
***

objavljeno pon, 17.03.2008 19:41 | autor: Anoniman (Neregistriran)

klinicki definirano: ono stio je u covjeku od njegovog uzdizanja na dvije noge, nalazi se u nama i danas...iskonska reakcija na realni strah... strah/opasnost-adrenalin-ubrzavanje svih fizicko-psihickih funkcija da bi se opasnosti/strahu izbjeglo ili pak covjeka paraliziralo i bacilo u nesvjest! u oba slucaja bitno je da covjek ne pati! ili dajes petama vjetra ili padas u nesvjest pa sto bude, bude al ti to neces osjetiti.
kod mene ona iskonska akcija-reakcija nastaje i kad nema realne opasnosti i realnog straha! na svaki iole mali uzlet adrenalina moje tijelo reagira kao da se nalazi pred realnom opasnosti. iako moj um zna da nije tako nema dovoljno snage da umiri ostatak tijela i izracionalizira situaciju. kada se to dogadja svakodnevno....pocinjes se bojati straha...iscekivanja akcije-reakcije i u mirnodobskim uvjetima. sad treba nauciti kako prekinuti zatvoreni krug!
na adrenalin i fizicku reakciju se ne moze utjecati jer su svima nama iste...na ono sto je to kod mene sto me tjera stepenicu dalje, moze. samo treba otkriti sto to je.
mojoj P rekoh ono za sto mi je za tebe trebalo godinu dana...vjerujem da je to efekt stranog jezika.....kad odlucih uci u to s njom, udjoh sa svim poznatim kuferima i odlucih joj ih pokazati...dobila je uvid u situaciju i sad me ocekuje vise nego spanjolsku trakavicu! da su kuferi saroliki i teski, jesu...da ih treba posloziti i spremiti sve one koji vise ne sluze, treba... samo ne znam kako....
hocem.... napravit cu za tebe i jedno i drugo i 155o... samo nemoj toliko razbijati glavu.... da, padam i dizem se al ne idem dalje...mozda jos uvijek nisam pala dovoljno duboko i jako?!
volim te, malena
hvala ti sto si tu

objavljeno uto, 18.03.2008 00:20 | autor: natuknica

To s cimericom možda i nije bilo ništa. Jednostavno, napetost se nakupi i izbaci... Kao što si rekla, ne znaš tko je kriv. Možda nitko nije? Možda je samo dobro iz sebe izbaciti napetost? Moja cimerica i ja smo bile uspjele doći do toga da se deremo jedna na drugu, a da se pri tom ne svađamo jer smo znale da nam deranje treba.

A do stvari koje su u dubini jednostavno nije moguće doći, a da se prije ne razgrnu one na površini. Ne treba preskakati korake.

Kako bi Anlahica rekla? Strpljenja. ;)

objavljeno uto, 18.03.2008 03:27 | autor: Psiho2

Čitam pažljivo. I sporo.