objavljeno pon, 16.02.2009 21:44 | autor: makebejka

ako prešutiš ponekad nešto zato da ne povrijediš svoje voljene i bližnje ne čini te to lošom osobom,
problem je ako tako nešto čovjeku pređe u naviku, pa stalno prešućuje,
ja znam po sebi, iako neke stvari često prešutim, mene to i dalje muči i nekako grize iznutra, i onda to pretumbavam uzduž i popreko, sanjam...i muči me to.
a što se tiče tvog prošlog posta o odgađanju roditeljstva - možda je bolje malo pričekati, meni moji često na nos nabijaju činjenicu da su me dobili prerano pa su propustili svašta u životu...s druge strane opet mislim da su to stvarno htjeli mogli su to i sa mnom i bez mene...

objavljeno pon, 16.02.2009 22:35 | autor: romantales

S godinama sam došla do zaključka da je iskrenost precijenjena ... djeca u pubertetu i adolescenti koji misle da su već puni životnog iskustva obično izjavljuju koliko cijene iskrenost, bez obzira na sve. Ali i to dok ih prva istina ne zvekne posred lica, jer nigdje ne stoji da istina mora biti uhu ugodna. Obzirom da znam da istine nisu uvijek ugodne, ne ponašam se poput bagera i ne istresam istinu u lice samo tako; važem i odmjeravam situacije, ponekad prešućujem, a sve zato što mislim da su ponekad osjećaji drugih važniji od univerzalnosti istine. Time ne mislim da sam išta manje iskrena osoba, možda samo nešto diplomatičnija ;-)

objavljeno pon, 16.02.2009 23:03 | autor: natuknica

Da, da, ne brine mene diplomacija općenito. Nju bih nazvala umjetnošću preživljavanja. Neke ljude sam sklona i proglasiti nezaslužnima iskrenosti. Brine me diplomacija prema bliskim osobama. Ona koja ponekad prelazi u nemar, ili barem tako djeluje. :)

objavljeno pon, 16.02.2009 23:36 | autor: sjena_

Jesi li ti meni zadnje vrijeme šetala po glavi? Jesi, jesi. Nadovezujem se na tvoj komentar... ja u svom slučaju ne prepoznajem to kao nemar već više kao zakapanje glave u pijesak. Ah tema je to golema... al' ja se držim one, kad imaš o nečemu puno za pričat - skrati. (kad smo već kod komunikacije)

objavljeno pon, 16.02.2009 23:56 | autor: Gospar

:))

objavljeno uto, 17.02.2009 10:54 | autor: selma

:))

objavljeno uto, 17.02.2009 11:43 | autor: Gubichka

na moju veliku žalost, tajenje se pokazalo kao bolja, bezbolnija opcija. Tako da poštujem tuđi izbor na neznanje istine. ali, isto tako, sama preferiram istinu, pa makar koliko bolna bila. i zato bih bila zahvalna kad bi i drugi poštovali moj izbor. eto.

objavljeno uto, 17.02.2009 22:48 | autor: Loser

Potrebno je govoriti nekome što misliš o njemu ali je potrebno znati i koje stvari treba prešutjeti. Sve je dobro u umjerenoj količini tako i iskrenost.
P.S. Poke se vratio, :-).

objavljeno sri, 18.02.2009 01:17 | autor: lonelyrider

Treba reći sve, pre ili kasnije. A mođda je bolje odmah :))

objavljeno sri, 18.02.2009 08:26 | autor: Anamil (Neregistriran)

Možda nije dobro neke stvari reći. Iskrenost je inače divna osobina. Iako ja, ako nemam lijepo za reći, radije šutim. Jer ponekad istina zna jako pogoditi ljude. A neke istine nisu niti potrebne da se znaju.
Trenutno prešutim sitne tajne koje mi dijete povjeri. Jer ono želi da samo ja znam te tajne. I ne želim da izgubi povjerenje u mene.
Znači, i prema bližnjima treba imati dozu diplomacije. Za mir u kući.

objavljeno čet, 19.02.2009 17:17 | autor: frka

ponavljam se, ali...jedan je zanimljivi gospodin rekao:
"Treba govoriti one stvari koje grade dobre odnose među ljudima"

objavljeno čet, 19.02.2009 22:59 | autor: nomen_nescio

Istina da, surova istina uvijek baš i ne. :) Činjenica je da je istina vrlo važna i da uvijek mora izaći na vidjelo (možda jedino kod nekih teških iznimki,no dobro...), ali opet, surova istina može više zaboljeti nego možda neka laž ( da odmah kažem za laž sam tek u iznimnim prilikama). Primjera radi, radije bih da mi prijateljica kaže za npr. moj način uređivanja sobe da to i nije baš najprikladnija kombinacija boja i oblika, da se njoj to baš i ne sviđa i da se možda i drugima to neće svidjeti, nego da mi kaže da mi je uređivanje grozno, da ona u toj sobi nebi mogla stati više od dvije sekunde i sl. Za mene je velika razlika u ova dva načina "serviranja istine". Svrha je ista (reći istinu i vjerojatno promijeniti neke stvari),ali ja bih prije mogla poslušati savjet nakon iznošenja istine na lijep način nego nakon osornog iznošenja jer bih tad svorila neki oklop, obranbeni mehanizam i čisto sumljam da ne bih iz princima ostavila stvari kako stoje nego da nešto pokušam... No dobro :D. E sad nekima je lakše istinu reći strancima, nekima je lakše bližnjima,ali jasno je zašto postoji to 'lakše' ;).Čovjek jednostavno mora naći prave riječi. :)

objavljeno pet, 20.02.2009 16:36 | autor: angy

znam ponekad istina nekim ljudima baš i ne odgovara,osobito ako je ona negativna....no nije li bolje čuti istinu takvu,kakva je nego hraniti se lažju?istina zna boljeti kad vam neko nešto negativno ili loše kaže,ali kako bi se tek osjećali da vama netko blizak u oči laže i drugi dan od neke treće osobe saznat što zapravo ista ta osoba misli,a vama je posve nešto drugo izjavila....sigurno da bi vam sjelo kao iznenadni šamar.....jušer u Oprih baš je bila slična tema,i moram priznati da je bila vrlo zanimljivih komentara i savjeta....Ne znam,meni osobno je draže čuti pravo lice istine nego da mi se iza leđa ljudi podrugivaju i ogovaraju....je teško je al barem znaš ako si pogrješio,znaš što si pogrješio i možeš ispraviti,ako ti se netko ne sviđa,zašto se pretvarati da je sve uredu kad nije....itd.slažem se se sa Nomen-nescio da Čovjek jednostavno mora naći prave riječi.treba svatko pronaći način na što ljepši načit reći što misli ako je vijest negativna,a ona pozitivna,to zanmo da nam je svima drago čuti nekaj lijepo,bila to pohvala,kompliment i sl...odlična tema draga Natuknice...kiss....

objavljeno pet, 20.02.2009 16:46 | autor: Gospar

neki dan sam preletio preko ovog, a sada sam onako lijepo pročitao :) Istina ponekad zna zaboljeti, ali mislim da se sa njom nikada nije izgubila bliskost bliskih osoba, čak tvrdim da je izgradila bolje odnose... znam često mislimo da svoje bližnje ne smijemo povrijediti ali opet istina nije povrjeđivanje dragih osoba, ona je najčešće "otvaranje očiju" il makar diskusija... razgovor o svemu, a najviše o problemima... svaki je problem riješiv uz dobar i kvalitetan, ali iznad svega iskreni pristup... evo sad ja malo filozofirao onako za sebe :)) lijepo je kad se tišinom nešto izgovori ali često je šutnja i udaljavanje od dragih ljudi....

objavljeno pet, 20.02.2009 20:04 | autor: rex_hr

Heh, kaj ja znam... možda sam ja čudan al u pravilu uvijek iskren i otvoren upravo prema bližnjima... prije ću prešutit nešto nekome koga znam onak usput ili ne znam jer, budimo realni, zaboli me lagano za njegovo mišljenje, njegovu dobrobit i posljedice njegova ponašanja... kada vidim da netko tko mi nešto znači radi nešto što ja smatram pogrešnim dat ću mu do znanja da tako mislim.. neću nužno inzistirati da sam u pravu, već da ja tako mislim... a ako nešto baš ne želim reći jer bih mogao povrijediti tu osobu onda ću kada se potegne ta određena tema promrmljati barem onu "Ne pitaj me stvari na koje ne želiš čuti odgovor.." :D

objavljeno pet, 20.02.2009 21:14 | autor: Zenzena

Jako dobar poticaj za razmišljanje. Mislim da je sve lakše ako prije razgovora s čovjekom o toj temi, i čovjeku, razgovaraš s Bogom. Nije mađija i recept da nakon toga sve bude kao što ti hoćeš ;) ali pomaže. Meni je par puta u teškim sitaucijama neobično puno pomoglo.
Ima i druga tehnika koja je meni dragocjena. P. Ivančić savjetuje da se obratimo duši druge osobe (u sebi, naravno) i razgovaramo o tome. To nam omogućuje da goli pred sobom skužimo što zapravo želim, i da propitamo svoje nakane. Ja sam na taj način skužila kako je moj motiv da nagovorim muža na dijetu vrlo loš, površan i uvredljiv, ali sam došla do toga da je njegovo prejedanje nešto što mu duhovno šteti, pa sam u tom smislu promijenila pristup. I uskoro je sam krenuo raditi na problemu hrane... I tak.
No, izazov je vellik - kako biti blizak, a biti mudar. Ne raniti osobu, ali ne raniti niti odnos.
Vjerujem da je to područje rasta za cijeli život. A i pokora - znati da voljenoj osobi ne možemo reći nešto... možda baš ono što nas užasno češka... a ništa, podnijeti, kad se mora podnijeti... i obično bude bolje nakon što se tako postavimo jer drugi osjeti slobodu, neopteećenost... tako nekako. U teoriji. U praksi - glavinjam, kao i svi ostali :)

objavljeno sub, 21.02.2009 00:10 | autor: rex_hr

@Zenzena: Jel to ono što bi mi pseta nevjernička nazvali empatijom?:)

objavljeno sub, 21.02.2009 17:18 | autor: Zenzena

Nije to to, rex, pseto nevjerničko :)
Empatija je korisna, ali nije sve. Ima tu puno, puno više. Bog, naime, pravi, živi Bog. I odnos s njime. Iskreno ti želim da iz pseta nevjerničkog prijeđeš među pseta vjernička i osjetiš Božiju dobrotu i blizinu.

objavljeno ned, 22.02.2009 22:15 | autor: Viktorija2

Kad je s nekim teško i na lijep i na ružan način razgovarati , i kad se zato osjećamo krive da smo ga povrijedie, često je to njegov način obrane da ne spoznamo njegovu stvarnu krivicu, već da se mi osjećamo krive za poremećen odnos među nama.

objavljeno pon, 23.02.2009 13:40 | autor: Rex_hr

A kaki bi to naziv bio- "pseto vjerničko"? Baš ružno i nepristojno zvuči... eto, bi ja al ne da mi pristojnost :D