objavljeno pon, 03.03.2008 16:45 | autor: romantales

Ovo je tema koja mene previše boli da bih mogla o njoj smireno pisati, kada je bila bolesna moja mama mislim da sam nekm djelatnicima u bijelom pokazala svoje najgore lice ... i ne, ne radi toga što sam svadljiva osoba, već zato što duboko cijenim njihov rad, ali i tražim jednako pristojno ophođenje.
Inače, potkrala ti se jedna jako simpatična greška koja mnogo govori o tvojoj osobi (na pozitivan način, naravno), nisi rekla da je nona preminula u snu već " da se za dva dana probudila mrtva".

objavljeno pon, 03.03.2008 17:04 | autor: giorgio(deleted) (Neregistriran)

Ležim ja u bolnici i dolazi novi pacijent nakon godine dana vaditi sarafe i plocice koji su mu ugradjeni na operciji nakon loma. Narucen je. Dakle, operacija je planirana. I sjedi on, i seta prvi dan. Pa drugi i treci. Pocinjemo se pitati: 'zasto mu na nocnom ormaricu ne osvane obnaj trokut' (znak za dijetu, pa operacije slijedi sutra). Kazem ja: 'Da nije ono...' Uzima mobitel: 'Zeno, ajde donesi ono'. Zena donosi. Sutra je operiran.
Nije uvijek to razlog. Taj put je definitivno bio. Da nije bilo onog, sjedio bi on jos koji dan ziv i zdrav u bolnici.

objavljeno pon, 03.03.2008 17:20 | autor: selma

:)

objavljeno pon, 03.03.2008 17:56 | autor: medeja7

sve sam pročitala...znaš i sama da smo puno o tome razgovarale pa bi svaki komentar bio suvišan...nadam se da će "speede gonzales" brzo doma iz bolnice...Pusa i njoj i tebi i svimaaaaa:)))

objavljeno pon, 03.03.2008 18:50 | autor: siscanin

Pročitao sam post u cjelosti teška tema imao sam nedavno smrtni slučaj u obitelji pa nebih komentirao rad našeg zdravstva ali razočaran sam sigurno i ja radim stresan posao ali to nije razlog da ne budem profesionalac.

objavljeno pon, 03.03.2008 19:48 | autor: natuknica

Romantales, :) Nije baš bilo slučajno. Žena je jako željela umrijeti u snu i želja joj se ostvarila. Umrla je zapravo prekrasnom smrću. I, koliko god ti bilo teško izgubiti dragu osobu, a ona je svakako bila draga, dobri duh cijele obitelji, u toj dobi ipak moraš na to biti spreman pa mi se nije činilo neprimjereno ubaciti i malo humora. ;)

Gio, dugo sam razmišljala o tome što bi to "ono" moglo biti? Jesam li shvatila, moći ćeš zaključiti iz mog sljedećeg posta. ;)

Siščanin, malo je teško reći što točno riječ "profesionalac" uključuje. Ja i dalje odbijam vjerovati da sam posao liječenja nije obavljen kako treba. Makar dobro, znam i za čovjeka koji je umro dok su ga vozili U KOLIMA PRVE POMOĆI od jedne bolnice do druge jer je svaka bolnica mislila da o spada u neku drugu, a u kolima je bio mladi liječnik koji se nije usudio izvesti vrlo jednostavan zahvat koji bi mu bio spasio život. :( Ali ipak, u većini slučajeva, kada je bitna hitna reakcija, nitko ne zavlači. Zavlači se tamo gdje odgađanje ne uzrokuje značajne posljedice ili dotle dok ne postaneš hitan slučaj.

Sad više nisam sigurna ni je li dovoljno jasno što me zasmetalo. Na koncu, ne tražim ni osmijek ni meni a la carte, jedino što tražim, to su INFORMACIJE.

objavljeno pon, 03.03.2008 20:06 | autor: nights in white saten(deleted) (Neregistriran)

u pravu si umijece je znati razgovarati saslusati pruziti podrsku ,ipak bolesni je najvise trebaju ,nisam nikad tvrdio da je doktorima lako i to nosi svoju odgovornost ,ali biti arogantan i bezobrazan i to sam svojim ocima vidio i sve sto mogu reci je svaka cast onima koji u ovim vremenima ponosno nam pokazuju kako se treba odnositi jedni prema drugima a postoji i jedan aforizam za sve nas,,,,,,,,, Saepe fit ut aliorum vitia facilius videamus quam propria,...

objavljeno pon, 03.03.2008 20:44 | autor: Angy

:) pozdrav....

objavljeno pon, 03.03.2008 20:45 | autor: Angy

:) pozdrav....

objavljeno pon, 03.03.2008 21:21 | autor: dewon

kada već spominješ psihologiju, moram i ja spomenuti svoju struku - socijalni rad. nas na fakultetu uče da svakoj osobi treba pomoći. trenutno obrađujemo tugovanje. prvotno to ljudi povezuju s gubitkom voljene osobe, ali isto tako se može primijeniti i na to ako saznaš da ti je dijete homoseksualno jer onda kao da je roditelj izgubio onaj život koji je, bez sumnje, planirao svojem djetetu. također, gubitak određenog dijela tijela ili suočavanje s bolešću se može pod to staviti. takve ozbiljne životne situacije zahtjevaju (ne uvijek) pomoć stručnjaka - savjetodavalaca... a tu spada i moja struka. potrebno je ljudima objasniti, pomoći im da shvate svoju situaciju... da ju prihvate... da se snose s njom najbolje što mogu. nekada to uspije, nekada ne, ovisi o jako puno faktora. a sad... što se tiče pomoći lječnicima, definitivno mislim da je to potrebno. primjer upravo s moje godine - imamo po prvi puta praksu u sklopu koje se družimo s osobama koje su na margini društva, zbog bilokojeg razloga... ja sam dobila za "družbenicu" (:D) stariju gospođu Hedvigu koja je slijepa i gluha, voli peči kolače i jako je druželjubiva... no uglavnom, u sklopu te prakse nam spada i supervizija koja se sastoji od toga da stručni ljudi (u ovom slučaju naša profesorica i asistentica) slušaju naše dojmove, probleme i različita razmišljanja o našoj praksi i druženju s korisnicima... mislim da bi se taj dio trebao primijeniti u gotovo svim profesijama... bilo bi lakše ljudima se nositi s tim problemima, riješiti i ih, i (što je velim problem pogotovo u mojoj struci) pomoći ljudima da se sagore nakon par godina rada. eto, toliko od mene :).

objavljeno pon, 03.03.2008 22:36 | autor: Go!

iako ne studiram psihologiju, kao što i sama znaš, to me nije spriječilo da danas sestri održim jednu seansu. i uredno sam joj napisao račun od 200 kn, mislim nisam ja kaj god - mora se poštovat struka [koja mi to nije]. misliš da je platila? i onda kako da ja studiram kada sam švorc??? :-D

objavljeno uto, 04.03.2008 02:38 | autor: mladi luk

Ne mogu ništa pametno komentirati jer imam veliki strah od bolesti. Ogroman. Pročitao sam post i osjetio nekakvu nelagodu, nekakav neprijatan osjećaj i to više puta. Široka tema, ali i nezgodna za mene, i ne samo za mene. Loše je osmišljen ovaj život, moglo je to puno bolje. Svima kojima je neophodna pomoć doktora želim puno sreće.

objavljeno uto, 04.03.2008 08:08 | autor: deelite

Divim ti se. Imati povjerenja u nekoga tko ti kaže da nema pojma o nečemu. To za mene graniči s nečim puno riskantnijim nego hrabrost. No, ako se dobro sječam, u slučaju Maškarin je bila u pitanju aljkavost i nestručnost osoblja koje je obavljalo operaciju, a koliko se sjećam u pitanju je bila neiskusna osoba. Jer dečku je zaustavljena cirkulacija na 30-ak minuta ili više. Zar ne?
A bolesti koje nas zaskoče? Pa to su samo posljedice naših života. Naše svijesti, našeg doživljavanja okoline. Pišem o vlastitom doživljavanju svijeta oko sebe na temelju iskustava koja sam prošao i materije i znanja koje sam do sada upio. I dalje se držim stava da svatko izazove svoju nesreću. Ma koliko to okrutno zvučalo. Jer, po stoti puta ponavljam, događa nam se upravo ono o čemu razmišljamo, bez obzira na predznak. Dakle, bez obzira da li mi to želimo ili ne. Npr. Tvoja prabaka je imala prijateljicu koja je umrla zbog prijeloma kuka. I zbog toga sama nije željela ići na operaciju. A znaš li možda nije li tvoja prabaka stalno razmišljala o tome kako ne želi da joj se dogodi isto što i njenoj prijateljici. No, opet je ponaosob izbor svakog pojedinca da vjeruje u što želi. Ipak, neki zakoni djeluju bez obzira na to vjerujete li u njih ili ne. A i liječnici su samo ljudi. Kako očekuju nekakve kovertice tako su ih vjerojatno i sami davali da bi prošli ispite na faksu. Molim? Toga nema na našim fakultetima? Hm, možda sam prespavao koje predavanje. No, čini mi se da i oni koji su prolazili s dvojkama, ili plaćenim dvojkama, također kasnije postanu liječnici. I takvi nas liječe. I čemu se onda čudimo. Ruše nam se zgrade, propadaju tereni, a svi su ti stručnjaci nekada bili na fakultetima. I tko zna kako su prolazili ispite. I oni su samo ljudi sa svim manama i vrlinama. I kako onda možete očekivati da će biti stalno nasmiješeni i ljubazni. I njima dođe žuta minuta. Ne branim ih, ali me ne čudi ništa jer sam svjestan da nas ima svakakvih. Baš kao i mi ovdje. Eto, pročitajte samo komentare. Svatko je odreagirao drugačije. To dovoljno govori.

objavljeno uto, 04.03.2008 09:26 | autor: natuknica

Da, Dewon, kako bi lijepo bilo kada bi sve moguće struke međusobno komunicirale i surađivale na sveukupnu dobrobit. Jer, ako je društvu u cijelosti bolje, onda je bolje i svakom pojedincu u njemu. Mogu ti samo reći da si doista odabrala struku koja ima više opasnosti doći u doticaj sa svakovrsnim ljudima i da ti želim da nikada ne zaboraviš koliko dobra i dalje možeš učiniti.

Go!, stvarno mislim da to nije fer. Barem da ti je kupila čokoladu... ;)

Mladi Luče, podsjetio si me na moju kći. Ona je s dvije godine slomila ruku, sa šest godina šivala bradu, s 13 imala tu operaciju od četiri sata i ona ne voli ići u bolnicu niti u posjetu bolesniku. Pa ako ona nema iskustvo i bolesti i povoljnog rješenja... Patnja je teška, ali nada pomaže. ;)

Dee, kada je neka pojava toliko rijetka, kada se većina liječnika u cijeloj svojoj karijeri ne susretne s njom, normalno je da o njoj jako malo i znaju. Izbezumilo bi me da mi je rekao da je to sve šala mala, a da onda nije napravio stvar kako treba. Iskrenost je uvijek najbolji odabir, a ja sam svakako osoba koja to zna cijeniti. I pokazalo se da sam imala pravo. A možda ti imaš pravo, možda sam upravo svojim povjerenjem i uvjerenjem da će sve biti dobro dala šansu liječnicima da sve i naprave kako treba? Simpatično.
Što se Maškarina tiče, definitivno ga nije operirao nestručnjak. Naprotiv, čovjek je jednostavno vrhunski, jedan od najboljih. Problem je bio što se koristila nestandardna metoda - laparoskopska operacija. Nakon takve operacije pacijent se puno brže oporavlja, ali je problem u tome što za vrijeme te operacije nisu svi organi pred očima kirurga. Moja kći je nakon operacije slijepog crijeva tri dana bila na infuzijama, a tjedan dana u bolnici sveukupno. Ovaj je imao šansu proći posve bez infuzija, i nakon dva dana išetati iz bolnice čio i veseo. Samo što mu žile nisu išle u skladu s anatomskim atlasom. U načelu, mogao je umrijeti od iskrvarenja. Umjesto toga, ostao je bez noge. Da je operacija išla klasično, to se ne bi dogodilo. A problem doktora je bio taj da su mu sve operacije do tada išle bez komplikacija, pa je možda preležerno pristupio situaciji. Opet se vraćamo tvom pitanju s početka - kako mogu lakše vjerovati čovjeku koji mi kaže da o nečem pojma nema nego onome koji tvrdi da je iskusan i sve zna. Evo, ovako.
Moja prabaka je imala 94 godine. Je li doista prizvala nesreću na sebe ili nije, uopće mi se ne čini od ključnog značaja. Sa 94 godine, da nije bilo to, bilo bi nešto drugo. Njoj je sigurno bilo lakše imati slomljenu kost nego biti senilna. Možeš reći i da je, iz svog kuta gledanja, izabrala manje zlo.
Što se tiče kupovine ispita i loših liječnika, uopće te nemam namjeru razuvjeravati, nisam toliko glupa. (malo jesam, ali ne toliko) Moraš ipak znati da liječnicima nije dovoljno završiti fakultet. Moraju se i specijalizirati, često i u inozemstvu, za svaku specijalizaciju postoji određeni tijek. Neki nikada ne odu dalje od liječničke diplome, upravo zbog toga. Možda završe na općoj praksi, ali oni koji kupuju ispite teško mogu postati kirurzi. Neizvedivo, zapravo. Za to doista moraju raditi i učiti. Nemaju ispita iz morala, ali znaju sve o području kojeg specijaliziraju. Ti nisu kupovali ispite, ali su MOŽDA upisali medicinu u uvjerenju da će im omogućiti velike vile i jahte. No, postavila bih ti jedno posve osobno pitanje: ako neprestano živiš u uvjerenju da većina studenata kupuje svoje ispite i da liječnici u pravilu traže mito, ne povećavaš li time svoje šanse da upravo na takve i naiđeš? Želiš li doista pola svoje imovine potrošiti na podmićivanje liječnika zato što ne želiš vjerovati da postoje i oni korektni i da bi onaj s kojim razgovaraš mogao biti upravo takav? Nije li sve u unutarnjem stavu?

objavljeno uto, 04.03.2008 09:57 | autor: deelite

Evo, ponovno sam letimično prelistao tiskovine koje su pisale o tome slučaju. Naknadno je utvrđeno da je operacija izvedena korektno i da su kod takvih slučajeva čest komplikacije. Komplikacija, konkretno u ovom slučaju znači da su mu prerezali abdominalnu aortu tijekom zahvata i ne zna se u kojem trenutku. Mogu oni to zvati kako žele. Sve je to samo način da se opravdaju i zamaskiraju nezgode u svom poslu. Ne kažem da im je posao jednostavan, ali sami su to izabrali. No, nisam sada uspjeo pronači članak, ali ako me pamćenje dobro služi, šlamperaj je napravio neki stažist koji je radio operaciju i onda kad je usrao motku čekao se glavni kirurg. Sada sam pročitao da su ekstremiteti bili bez krvi 2 sata a ne 30 minuta kako sam prvi puta napisao. I zato je noga odrezana. Kada sam pisao o šlampavim liječnicima u biti sam i imao više na umu liječnike opće prakse nego specijaliste i kirurge. Daju ti antibiotike šakom i kapom kao da su bomboni, a na pretrage te šalju baš ako moraju, odnosno ako ih prijetnjama uvjeravaš da ti je to nužno. Ovo je malo karikirano. I slažem se sa tobom u potpunosti da ako živim u uvjerenju da su svi liječnici korumpirani da ću upravo nailaziti na takve. Ja vjerujem da ih ima, ali da nisu svi. Naravno da je sve u unutarnjem stavu i da kako odašilješ tako i primaš. I nisu svi studenti kupili svoje ocjene. Nisam nigdje rekao da su "svi". Napisao sam da kupuju. Što je istina i što svi znamo. U kojoj mjeri ne znam. I ne zanima me. Liječnike izbjegavam jer sam svjestan da se mogu sam izliječiti od svega što me snađe, a u nesreće ne vjerujem i izbjegavam ih na taj način da uopće ne razmišljam o njima pa mi se i ne događaju. Osim kada sam u društvu nekoga tko me u takvo sranje uvali. Ali i tada moje pozitivno ozračje izvuče najbolje iz situacije. Kako znam. Iskustvo. Ne kažem da sam ja najpametniji i najbolji, ali kada ti se sranja najčešće događaju u prisustvu uvijek istih osoba, onda nema sumnje da je posrijedi loša karma te osobe.

objavljeno uto, 04.03.2008 12:08 | autor: natuknica

Nisam ni ja rekla "svi". c c c c

objavljeno sri, 05.03.2008 08:48 | autor: anlah

U ovom uistinu dugačkom tekstu oduševilo me nekoliko stvari, ali komentirat ću samo jednu. I to ovu kad kažeš da ne znaš može li se svakom pacijentu pružiti pomoć zato jer on istu odbija. Potpuno te razumijem što si htjela reći. Ne zbog bolničkog, nego jednog drugog iskustva. I postavljala sam sebi isto pitanje, a odgovor do kojeg bih došla je uvijek onaj prepoznati: ne možeš pomoći narkomanu dok ne prizna da j eovisnik. Međutim, mislim da je točnije: ne možeš pomoći narkomanu dok se on ne želi riješiti ovisnosti o drogama. Priznanje je prvi stupanj. Ja pušim. Pušim kao dva Turčina. Znam to. Samo se još uvijek ne želim riješiti toga. I tu je problem.

Toliko se znamo da je jasno da psihologija nije moja struka pa neću puno pametovati, ali čula sam od prijateljice jednu priču koja je riješila sva pitanja. Odgovor je tako jasan, zapravo. Rekla mi je da je njena prijateljica radila u jednom centru, po zanimanju je bila psiholog. Jedno jutro, po odlasku na posao je išla izbaciti smeće. Svi kontenjeri su bili puni, osim jednog koji je stajao po strani. Došla je do njega i vidjela da je unutra čovjek. Rekla je:
-Dobro jutro. Ja sam Marie. Radim u tom i tom centru. Želite li poći sa mnom?
Nije bilo odgovora. Svako jutro prije posla dolazila bi do tog kontenjera i ponavljala: "Dobro jutro. Ja sam Marie. Radim u centru. Voljela bih da pođete sa mnom. Ne morate ostati. Možete doći kad želite i ostati koliko želite." "Dobro jutro. Ja sam Marie. Radim u centru. SUsrećem puno ljudi koji su živjeli kao vi. Ovo ne morate proživjeti sami. Molim Vas, pođite sa mnom." I tako svako bogovetno jutro dok taj čovjek nije isplivao iz kontenjera. Strpljenje. :)

*