objavljeno sub, 03.07.2010 12:32 | autor: NightsInWhiteSatin

.kad vi meni pišete riječi podrške,njišete moje klatno i vi ostajete bez dijela svoje životne energije a ja počinjem

objavljeno sub, 03.07.2010 15:47 | autor: natuknica

Klatno se njiše. http://natuknica.mojblog.hr/p-klatno/193529.html
Nisam neki fizičar, ali, ako ga ne dodiruješ, klatno se njiše. Možda sve sporije, ali to dugo traje. Ako ga lupiš u smjeru suprotnom od njegova kretanja, možeš to usporavanje ubrzati. Ako lupaš po njemu u ritmu drugačijem od njegova vlastita ritma, možeš ga zaustaviti. Ako ga potrefiš u rezonanciju, može se toliko zanjihati da vrpca pukne. ALI nisu sva klatna jednaka. Ono što će jedno klatno zaustaviti, drugo će zanjihati. Zato je na mostovima zabranjeno stupanje, da se ne bi slučajno potrefio baš ritam koji bi doveo most do takvog njihanja koje bi ga srušilo. Gledala sam snimku mosta kojeg je srušio običan povjetarac koji je potrefio baš ritam koji je za most bio nezgodan. Oluja u drugačijem ritmu ga vjerojatno ne bi bila srušila jer se pošteno opirao.

Što ti točno od nas hoćeš? Predstavu po receptu? Ili iskrenost? Misliš li doista da neiskrenost ikome može pomoći da se osjeća bolje? Ili čak da ozdravi? Nisi mi ostavila takav dojam u početku. Ako te ta knjiga koju čitaš uči da je dobra neiskrenost, nisam sigurna niti da mogu podržavati tako nešto.
Ja mogu šutjeti, ali kad pričam, mogu biti samo iskrena. Očekuješ li od mene da ti kažem da je bioenergija baš dobra ideja, nećeš to doživjeti. Mogu prešutjeti njeno spominjanje, ali ne mogu reći "Super!". :)

Što ti od sebe želiš? Dug ili ispunjen život?

Kada sam izgubila bebu, puno mi je pomogla žena koja je prošla to isto i koja je htjela o tome sa mnom pričati. Pomogla mi je da izbacim iz sebe svoje osjećaje i da oni ne kuhaju u meni.

Kada sam dobila dijagnozu melanoma, jako mi je išlo na živce što su svi oko mene uplašeniji od mene i što se moram brinuti o njihovim osjećajima, a nitko ne brine o tome da tješi mene. Što ja znam, možda mi je to baš pomoglo, a možda sam ja jednostavno bila snažnija od svih njih pa sam zato i mogla dobiti takvu bolest koja me nije slomila?
No tada sam pomislila i kako bi to bilo da umrem u roku od par mjeseci. Osjetila sam se tako ugodno, kao beba u naručju majke. Baš sam osjetila mir. I tada sam odlučila da ne želim ništa mijenjati u svojem životu jer on ispunjen jest, a koliko će biti dug, to mi je manje važno. To ne znači da nisam bila sretna kada sam doznala da taj trenutak još uvijek nije izvjestan. A nije nikad izvjestan. Jer možeš biti najzdravija osoba na svijetu, mirno šetati po pločniku i da se na tebe sruši izvrnuta mješalica kojoj su na nizbrdici otkazale kočnice. I to se može dogoditi bilo kada. I za mene je najbitnije da u tom času ni za čim ne žalim.

Ne mogu ti odgovoriti nešto što nema nikakve veze s tvojim postom, to možeš naći na mome blogu, ako stvarno misliš da ti može pomoći. Ne mogu ti pričati nešto što ne mislim. Ali mogu s tobom podijeliti svoje iskustvo, ako ti to išta znači. Znam da su meni tuđa iskustva značila puno u životu. :)

objavljeno sub, 03.07.2010 19:30 | autor: mirna22

baš smo posebni slučaji.kad sam ja izgubila bebu,nisam mogla slušati žene koje su to isto prošle,jer mi se nije dalo prepričavati sve detalje,osjećaje,strahove jer bi to stalno oživljavalo.nisam htjela živjeti u tome,njihati se na tom klatnu.jer da jesam,nikad se ne bih mogla odvažiti na još jedno dijete.ja sam to nekako sa bogom riješila,predala sam to dijete bogu.vidiš da smo svi drugačiji.
kad sam tijekom jedne operacije doživjela alergiju na anesteziju,koja me na tren odvela na drugi svijet shvatila sam da se nisam sjetila ni djece,ni muža,ničega,samo sam pomislila da idem bogu i osjetila sam veliki mir,spokoj.i opet nisam puno pričala o tome,osim sa anesteziologom i svojom kumom.
to što ne želim riječi podrške je zato što one oživljavaju moj strah,a to mi sad ne treba.možda se zato neke stvari iz djetinjstva sada vraćaju,jer nisam tada pričala o njima.možda moje traume izlaze na površinu sa zadrškom.
ja nemam problema sa osjećajima drugih ljudi,jer nikom nisam ni rekla.to je moj način.

objavljeno sub, 03.07.2010 20:44 | autor: natuknica

Da, nije li to čudesno? Kako smo različiti i stavljeni svi u jedan lonac... :)

objavljeno sub, 03.07.2010 21:16 | autor: mirna22

i meni ne bi smetalo ako netko ne želi riječi utjehe,nije to nikakva neiskrenost,jer hpv nije strašan.nije strašna bol,nije strašna operacija ,najstrašnija je činjenica-ja najvjerojatnije imam rak.to je najstrašnije u svemu tome,da na život ili smrt ne možeš utjecati.možeš piti raznorazne napitke,isprobavati razne bioenergije,homeopatiju..ali moraš prihvatiti činjenicu da samo bog odlučuje.ali prihvatit ću je kroz zezanciju i humor.to nek bude moj način.
i još nešto.što misliš o terapiji urinom?hahaha,ozbiljno,neki liječe rak urinom..ja čak vjerujem i u to.
i strašno je kad dijete padne kroz prozor sa bilo kojeg kata..to je prestrašno.

objavljeno sub, 03.07.2010 21:54 | autor: natuknica

Huh, iskreno, sve ovisi kako se taj urin koristi. Recimo, da mi netko kaže da si trebam mokriti po nozi, ne bi me smetalo. ;)

Svi su zapravo ljekovi svojevrsni otrovi. Ćak i antibiotici su dobili ime iz kombinacije riječi - protiv života. Slično bi se moglo reći i za terapiju glađu - ona gladna djeca u Africi vjerojatno ne stignu oboljeti od raka pa bi se moglo reći da je glad baš efikasan lijek, zar ne?

Ali no, priznajem, ja imam specifičan pristup stvarima. Shvatila sam toliko da me ljudi uglavnom ne razumiju i da imaju sasvim drugačiji sklop razmišljanja i da nema baš smisla da namećem svoj sklop kad to ne prolazi. Meni je nekako to naglašavanje bolesti rak neprihvatljivo. Susrela sam puno ružnijih bolesti koje onda nisu važne jer nemaju tako ružno ime. Susrela sam previše ljudi koji su sa samim rakom sasvim dobro izašli na kraj, a mislim da sam u poziciji u kojoj mogu tako misliti. :)

objavljeno ned, 04.07.2010 21:52 | autor: mirna22

jesi li išta pisala o tom načinu na svom blogu i da li znaš ijedan blog koji bi mi mogao pomoći..danas sam slučajno čula jednu ženu kako priča o biopsiji sa vrata maternice i kako ju je to bolilo..i već sam se uspaničila..onda sam rekla-i to će proći.i odmah mi bilo lakše.
i ja mislim da to naglašavanje nema smisla.tek sad shvatam da svi imamo neke vrste predraka,i svi se liječimo.tako ću i ja.i pomalo ću se vratiti pisanju bloga o uklanjanju straha.

objavljeno uto, 06.07.2010 00:41 | autor: natuknica

Ne znam na koji to način misliš?
Ja baš nemam načina ni metode. Imam samo svoj sklop u glavi. Takav kakav je, takav da ne znam drugačije.

Eto recimo, ima jedna knjiga: "Ana i Gospon Bog" pisac se zove samo Fynn. Ima još jedna: "Ana i crni skakač" istog pisca, ali ona je baš nekako za matematičare. One se prilično dobro slažu s mojim sklopovima u glavi.

I Harry Potter. ;)

Općenito, mislim da ljudi vole knjige s čijim se mišljenjima slažu ili ih interpretiraju tako da se slažu s njihovim već postojećim mišljenjem. Možda nam se nekada čini da nas je neka knjiga promijenila samo zato što nam je pomogla da na površinu izađe nešto što je čučalo u nama. Mislim da će jednu te istu knjigu ljudi s različitim pogledima interpretirati na različite načine.

Ha, sjetila sam se sada, kada smo muž i ja prolazili kroz svoje krizno razdoblje, otišli smo jednom svećeniku po savjet. I čovjek je pričao s nama, rekao što misli, kada smo izašli van, oboje smo se pogledali i rekli: "Jesi čuo/čula? Meni je dao za pravo!" :D :D :D

No, vidiš, stvarno, kada se priča o strahu, mogla bih opet pružiti Harry Pottera kao primjer. Njemu je jedan profesor rekao: "Pametno, više od ičega, bojiš se straha samoga." :)

Da sad ne trošim vrijeme na pretraživanje postova koji bi ti možda mogli biti zanimljivi, evo ti ovaj koji mi je od prve pao na pamet: http://natuknica.mojblog.hr/p-vjera/110761.html

A možda sam i potpuno krivo shvatila tvoje pitanje o načinu. :)