objavljeno pon, 01.08.2011 21:03 | autor: zenta

Nije sramota priznati a valjda oni oko tebe i znaju. Moja kćer je dijabetičarka od ranog djetinjstva i prošla sam Golgotu ali ne toliku , koliku ona još uvijek prolazi.....

K vragu hrenovke : pojedi mozzarelu i rajčicu!

objavljeno uto, 02.08.2011 10:02 | autor: Anoniman (Neregistriran)

Sramota?
Izumljena je rijec da bi se nekoga primoralo ponasati se po zelji nekog drugog .Za razliku od te, postenje poznajemo iznutra .
Dakle zanemari sramotu
.Ako izgubis vid,ako ostetis bubrege ...kao posljedica nereguliranog secera -znaciti ce ti puno ako ti kazu :" joj sramila se sirotica ali bila je ipak ..."
Biraj za svoje tijelo,za svoje zdravlje i kad si povratis snagu pronaci ce se i druge mogucnosti zr tu sigurnost .
Nemoj zaboraviti nikada da ce najveci broj njih najprije zaboraviti tebe
Bori se da ocuvas to sta imas i sta ti je dato .Svoje tijelo nastanjujes sama i nemoj ocekivati da ce drugi imati veliko razumjevanje za poteskoce koje osjecas ali neka te nne zalosti nemogucnost takvih .

.Sretno .

objavljeno uto, 02.08.2011 17:46 | autor: scarlett84

meni draga prijateljica, olicenje dobra podmetne svoja leda za svakog, predivna osoba, takoder radi u jaslicama...osoba koja je uvijek nasmijana, koja tako rijetko o svojim problemima prica pa imas osjecaj kao da ih nema, uvijek poletna i spremna za svaki skok na bilo ciji zoc upomoc....posrnula je, pala u pakao depresije, jaslice i atmosfera koju su stvorile starije kolegice koje joj sacinjavaju koleltiv ju je usudila bih se reci doslovno isisala...tako da to reci je najmanje sramota, sramota bi bilo sutjeti, sramota bi bilo negdje ili nekome se ne pozaliti da ti je tesko...svima nama ponekad to dodje i svima nama je ponekad potreban odmor od svega i svakoga, ne umanjuje to tvoju ljubav prema tvom zvanju niti ista slicno, nego te samo cini covjekom...;) drzi se, nije sramota posrnuti ni pasti...samo se treba dignuti, nekako napuniti baterije i krenuti dalje...veliki ti pozdrav.

objavljeno uto, 02.08.2011 23:40 | autor: special_thing

zdrav covjek nema cijene...ljudi nisu danas svijesni koliko zapravo su pod stresom i stetnim utjecajima. Nazalost previse zanemarujemo sami sebe i svoje zdravlje, ako si vec se sama zapitala onda stani na loptu i promijeni neke lose navike u svom zivotu :)
Bez zdravlja ipak ne mozemo nista, bez obzira o kojoj se bolesti radilo...
Lijejp pozdrav

objavljeno sri, 03.08.2011 00:13 | autor: banijanac

sramota? nije Pametno? nije. potrebno ? nije. a što ćeš uraditi kad priznaš? to je bitno.

objavljeno sri, 03.08.2011 11:17 | autor: deelite

Kolegice po poremećaju ;) Ja 20 godina živim sa istim problemom kao i ti. Vjerujem da ti je teško na poslu. Vjerujem da imaš i drugih problema u životu. Ali, pitam se od čega češ živjeti ako daš otkaz. Možda imaš roditelje koji će te poduprijeti, samo do kada? I da li je u redu da se ne brineš sama za sebe. Od kad sam radno sposoban, a tu sam prvi puta naišao na diskriminaciju u društvu i osjetio se kao građanin drugog reda, radim dva posla. Punih 17 godina. Nikada mi nije bilo teško i nikada se nisam izvlačio na moj poremećaj. Dapače, nikada o tome nisam nikome niti pričao, a niti me zanima tko za to zna ili ne zna. Tvoj problem je negdje drugdje. Ono što čini oscilacije u tvojem tijelu je emocionalne prirode. To znam vrlo dobro iz iskustva. Kada sam sretan i zadovoljan, mogu jesti što god hoću i regulacija je u savršenom redu. Kada sam nezadovoljan, mogu se truditi i držati najstrožu dijetu, ali regulaciju neću postići održati u granicama normale. zadovoljstvo, ono iznutra je najbitnije. I kada riješiš sve unutra, onda će i sve ostalo biti kako treba. Mogu razumjeti da je posao težak i naporan, da ti kolegice zadaju probleme, ali moraš se naučiti nositi sa time, jer kamo god da dođeš, neće ti biti drugačije. Ljudi su svuda isti. Trava je svugdje jednako zelena. Uvijek ćeš imati nekoga tko će te tlačiti ako iznutra odašilješ istu poruku. Složi svoj svijet unutra, pa će se posložiti i sve oko tebe. Želim ti da ustraješ u borbi. Ne daj se, digni glavu i hrabro naprijed. To što nosimo, samo je dijelić onoga što moramo naučiti.

objavljeno sub, 06.08.2011 09:25 | autor: levant

*zenta: ma inače se pridržavam 'dijete', nije mi problem jest zdravo, problem mi je pripremit si zdravo kad mi se toliko vrti da ne znam za sebe..
*Anoniman: hvala, istina je sve šta si napisao/ la. Sve mi je jasnije da, ma koliko te ljudi 'razumiju', nitko nije u tvom tijelu i ne zna sa čime se sve svakodnevno boriš. Lijepo je imati podršku, ali u nekom trenutku shvatiš da se baš nitko neće boriti za tebe, do tebe samog.
*scarlett84: eto, to su ti jaslice... šalim se, nije baš tako, i nije da te ta djeca ne uveseljavaju, ali da su naporna, to jesu. Ali sve mi se čini da mi ni jaslice ne bi tako teško padale da sam u boljem fizičkom stanju, jer i zdravije kolegice se tuže da im je teško... evo već sam preko tjedan dana na godišnjem, a još se ne uspjevam oporavit, vrti mi se k'o da sam na vrtuljku, noge me ne drže... svega je toga bilo i dok sam radila, ali kao da sam znala da moram izdržat, a sad, kad je došlo vrijeme odmora, opustila sam se i osjećam se duplo gore:(
*special_thing: mislim da svi imamo osjećaj da nešto moramo, obavezni smo, očekuje se od nas... a nitko se ne pita: a šta kad... dok se to nešto ne dogodi. Onda više nije bitno ni šta smo radili ni zašto, bitno je samo zdravlje
*banijanac: strah od promjene, strah od nesigurne budućnosti... itd, itd. mogu ja priznat, i samoj sebi i drugima, ali ...
*deelite: znam da je po ovom postu ispalo da pričam o dijabetesu, kao problemu,ili kako ga ti nazivaš 'poremećaju'. Međutim, on mi nije bio problem sve dok se nije pojavilo ovo drugo, a to je poremećaj ravnoteže. Zvuči malo čudno, ali nažalost itekako je stvarno, i čujem sve više ljudi koji se žale na to: vrtoglavica, propadanje nogu, nestabilnost pri hodu... tako da ne misliš da se žalim zbog dijabetesa, on mi je samo šlag na tortu, ako mogu bit malo ironična, jer dok nije bilo vrtoglavica, ja se nikad nisam žalila na zdravlje, čak dapače, ljudima sam govorila da mi šećer nije nikakav problem ( mada nije baš uvijek tako ), i stvarno se nikad u ovih 12 godina nisam izvlačila na njega, jer mi to nije padalo na pamet. Iskreno, ni na ovo se ne 'izvlačim', ali sve češće imam osjećaj da neću izdržat na ovako napornom poslu uz takve probleme, jer vjeruj mi, crnjenje pred očima i padanje s nogu definitivno su problemi kad radiš s djecom

objavljeno sub, 06.08.2011 10:46 | autor: 5malina

Smiješ odbiti poziv na kavu. Smiješ odbiti da te se truje tuđim problemima. Smiješ misliti na sebe. Smiješ svakome u lice reći" Neću sada, nije mi stalo, nije me briga. Želim nešto drugo ovoga trenutka.Želim s nekim drugim na kavu." Bez grižnje savjesti i bez izvlačenja na pad šećera.

objavljeno uto, 09.08.2011 16:47 | autor: zauzeti

nije ti lako .....
valjda će svima nama doći bolja vremena jer svi padamo....

objavljeno uto, 09.08.2011 21:17 | autor: PriceSvetionika

nadam se da si trenutno na godišnjem i da odista odmaraš a moraš se naučiti reći "ne" svemu onome ili svakome ko te truje ili puni negativnom eenrgijom no o otkazu razmišljaj samo ako imaš opciju da ne brineš za nabavu lijekova...No, imala bih još puno toga sada ali pišem ti još uskoro...grlim:o)

objavljeno uto, 16.08.2011 08:20 | autor: levant

*5malina: to je ono šta još učim...
*zauzeti: izgleda da neke zvijezde nisu dobro posložene, sigurno bi nam to potvrdili oni koji se u to razumiju:) da, bit će bolje...
*PriceSvetionika: jesam, lampice, i odmaram, stvarno lijepo odmaram.. toliko uživam da ne želim da ovaj godišnji ikad završi... a šta se otkaza tiče, mislim da je to ipak bila reakcija na iscrpljenost... trenutno se punim vitaminima, malo boli guza od injekcija, ali neka, jer čini mi se da djeluje:)

objavljeno uto, 16.08.2011 19:28 | autor: Violette

Držiš se ti dobro.
Ja uz malo truda oko 13 sati, dođem u krizu.
Jednostavno pola sata ne funkcioniram.
U to vrijeme trebam energiju.
Pomogne velika čaša hladne vode.
Možda ostanem bez tekućine, zaboravim piti vodu.

objavljeno sri, 17.08.2011 09:40 | autor: ura

malo sam okasnio procitat ovaj post. postavila si temu sa kojojm sam se sam borio cijele prosle godine i na kraju ipak postupio bas tako kako se ti spremas. raskinuo sam stalni radni odnos u kom sam bio odlicno placen i vrlo visoko kotiran, a napravio dogovor sa direktorom o ugovoru koji ce se obnavljati svaka tri mjeseca po potrebi.
sami sebi jesmo najvazniji, ali najcesce je to samo suhoparna recenica. dok namirimo roditelje, muzeve, zene, djecu, susjede, kolege, kucne ljubimce, nama sto ostane od nas za nas.
umrijeti od gladi neces, to znas i sama. ravnaj se preme onome sto ti tvoje tijelo govori, druge ti pameti ne treba.
navijam za tebe.

objavljeno uto, 23.08.2011 23:41 | autor: karlovackeprice

trebaš se hranit zdravije.
(u nadi da će odletjet do najudaljenijeg planeta :D)

objavljeno sub, 27.08.2011 15:08 | autor: PriceSvetionika

Grlimmmmmmmmmmmmmmmmmmmm:o)))

objavljeno sri, 31.08.2011 13:00 | autor: Garbage

Ti si meni borac, i uvijek sam te smatrala borcem.
Čuvaj zdravlje draga moja, nikakav novac nije vrijedan uništavanja tvog zdravlja. Pusa.

objavljeno čet, 15.09.2011 08:16 | autor: levant

*Violette: hm, da, i meni se to događa, ili zaboravim, ili doslovno ne stignem! Ne bi vjerovali da je moguće nemat vremena popit čašu vode kad ti oko nogu skače ( i plače ) 10 - ak klinaca:( Oni su najbitniji, jel' da?
*ura: istina je da ja samoj sebi nisam najvažnija, lagala bi kad bi rekla da jesam. Zato ću još neko vrijeme pokušavati; padati i dizati se. Pa ako dođe do toga da se više ne uspijem dignut, napokon postat sebi najvažnija:)
*karlovackeprice: vejruj mi, trudim se. Ove hrenovke su bile očajnički potez jer nisam imala snage za kuhanje
*PriceSvetionika: hvala lampice, i ja tebe:))
*Garbage: a čuj, imamo li uopće izbora? :)

objavljeno pet, 23.09.2011 10:44 | autor: PriceSvetionika

mala - što ti ne pišeš više?....

Ljubac :o)))

objavljeno uto, 11.10.2011 10:00 | autor: odvikavanje

u jebote koliko komentara ti imaš...

..veliš ti:"A je li normalno i to da se ja, nakon 4 godine života u ovim uvjetima, više ne mogu sjetiti kako je to hodati s obje noge čvrsto na zemlji, ili kako je sjediti 2 sata na kavi i nemati osjećaj da se sve oko i ispod tebe kreće? I kad čujem komentare ljudi da mi se dive šta to uspjevam izdržati, da u ovom stanju čak i radim ... muka mi je. Jer ja se više ničemu ne divim.


.....kad kažeš:" Ali svatko ima svoje granice, i nitko ne može vječno živjeti u lažnoj nadi ( čast izuzecima ). Pokušavam si pomoć, tražim i pitam, ali nitko od učenih glava ne zna kako bi mi pomogao.".

..jel smo mi učene glave ili neučene...jel onaj koji je proživio 40, 50 godine mudriji od 30 godišnjakinje..uostalom zašto tražiš pomoć izvana od nekog..ako nemaš nade...?'

....zapamti: nada nikad ne može biti lažna osim ako unaprijed ne znaš cilj.... vrlo glupa rečenica...ali ti već znaš ishod svoje sudbine..nadu ne možeš kontrolirati...ona je kao disanje ili oćeš ili nećeš,a ti sigurno hoćeš nemoj nam lagati..ovaj vapaj je tvoja nada...

..kako to god zvučilo jadno, deplasirano, bolno, vrtoglavice psihosomatske prirode su trenutno tvoje prirodno stanje, tvoje normalno stanje...primarno si depresivna, ali više sekundarno, jer si ljuta što si depresivna, pasi depresivna što si ljuta pa ti se tek onda ništa ne da, pa tek onda misliš da nema nade.....zatvoren krug..tvoj život je vrtuljak... i kad se probudiš nemoj ni mislit da neće biti i dalje...vrti ti se..a neko ima tumor mozga i pluća i dojke..dijabetes..autist je...šizofreničan...iamastmu...neko ima glavobolje...najgore je kod svega se fiskirati izmisli nešto novo....ovo je tu i neće tako brzo od tebe...

i na kraju nešto što ti ja kao iskusni "ovisnik" mogu savjetovati kad veliš:

"Jer ja se više ničemu ne divim; Dapače, ušla sam i u crnu hrvatsku statistiku povećane potrošnje tableta za smirenje. Da, bilo je baš jučer na vijestima. Malo je za reć da prezirem kemiju, da su mi tablete nekad bile zadnji izbor, i to samo u krajnjoj nuždi. Da, danas su mi postale svakodnevnica. Lijepo je to ... u svojoj uskoro 29. postala sam ovisnica. A nekad sam bila protiv svake vrste droga. Eto mi ga sad.

Imaš problem. Možeš si ga olakšati, ne tako brzo riješiti. Možda nikad sasvim. Tako si složena i to si ti. Da si nešto drugo ne bi bila ti. Sad ozbiljan savjet. Ne uzimaj anksiolitike Normabel ili Lorsilan više od 14 dana. Tada se počinje razvijti ovisnost. Za to vrijeme uzmi antidepresiv. I uzimaj ga u najmanjim dozama. A najvažnije od svega to nije crna lista, nego lista ljudi koji imaju iste probleme kao i ti i sjede do tebe u istom kafiću i vrti im se kao i tebi...oni nisu crni, oni žive i želesi pomoći kao i ti. Najgore je postati alkoholičar ili narkoman, ali je početak uvijek nezadovoljstvo. Razbij predrasudu jer ćeš uvijek u određenim trenutcima i dozama trebati pomoć kemije. Nekad su ljudi uzimali (a i danas) opijum, hašiš, alkoho, duhan, kao prirodne sredtsva za smirenje, ali ti isti prirodni prozvodi su puno kbniji od pročišćene ciljane kemije. Jer na vinu ne piše, šteti vašoj jetri, uništava vaš mozak, skraćuje život, a svi javno loču i dime...


Da ne duljim: Prihvati, privremeno uzmi propisanu kemiju da ublažiš tegobe,i pokreni se jer nešto ne valja u tvom životu i nisi zadovoljna iako možda misliš da jesi.