objavljeno sub, 02.02.2008 20:51 | autor: mutti

djeca se rađaju nesebična, nevina i divna, a kakva će biti, ovisi samo o nama..."bolje je spriječiti nego liječiti", sredina utječe na djecu, ako krivo krene, tu su roditelji da pomognu, a ne da sebično odmognu i pametuju...ma ljuta sam ako počnem o tome...RODITELJI SU KRIVI ZA SVE !!! Pozzz tebi! ;-)))

objavljeno sub, 02.02.2008 21:10 | autor: selma

:)

objavljeno sub, 02.02.2008 21:26 | autor: romantales

Ne znam kako je s drugima, ali ja se samo nadam da ću možda s vremenom naučiti kako sebi oprostiti.

objavljeno sub, 02.02.2008 22:12 | autor: siscanin

Opraštanje je ljudska vrlina.

objavljeno sub, 02.02.2008 22:52 | autor: true serendipity

moram se složiti s mutti da se djeca rađaju nesebična... pristaša sam teorije da ipak okolina ima presudan utjecaj na razvoj djeteta, nikakvi geni niti išta drugo. a ono što si pisala prvo je istina - ja bih isto prvo uočila drugi dio citata. zato i radim na tome da se promijenim. nikada nije kasno, a ja sam mlada :)))
veliku pusu ti šaljem :)))

objavljeno sub, 02.02.2008 23:11 | autor: natuknica

Ljudi moji, nemojte se ljutiti, ali nije prirodno da djeca budu nesebična niti ne trebaju biti. Pa neće mala beba razmišljati o tome kako se osjećaju mama ili tata kada usred noći osjeti glad, kada želi suhe pelene. ("Danas mama ima temperaturu pa ću si ja sama pripremiti bočicu.") Djeca se uče nesebičnosti kako rastu i slažem se da to najviše ovisi o roditeljima. Ali jednom kad odrastu mogu i sami ispravljati krive Drine koje su im napravili roditelji. Više se ne mogu vaditi da su isfrustrirani jer su ih roditelji prerano počeli odvikavati od pelena. :(

Romantales, mogu ti reći samo jedno: ja ću se moliti da naučiš. Jer jedino tako se život može živjeti punim plućima. Malo mi je teško zamisliti tebe da ga ne živiš tako, ali ako ti to kažeš, ja ti vjerujem. ((()))

objavljeno ned, 03.02.2008 00:11 | autor: robijan

Moja djeca nisu moja svojina. Tu sam da im pomogem na putu, ni gurajući ih, a ni vukući ih "mojim" putem. Trebaju me ali trebam i ja njih. Uče od mene ali i ja od njih! ( jadan li je onaj roditelj koji ne uči od svoje djece). Rađaju se sebična? Normalno. I još s hrpom drugih "mana il' vrlina, pitanje je danas!" koje odrastajući, spoznavajući, isprobavajući, pretvaraju u ono što ih treba učiniti ljudima. A ja sam tu da im pomognem. Moj put je samo moj ali slobodno mogu poći sa mnom ako žele tako. Još toliko toga imam naučiti ("što više znam, više znam da ne znam") pa mogu sa mnom učiti dok god tako žele. A kad nauče da sloboda nije u tome da dobiju sve što hoće nego da je „najslobodniji onaj koji nauči upravljati svojim osjetilima, željama i raznim htjenjima, a ne da ona upravljaju njime“, više se ne trebam brinuti. Znat će moja dječica dalje i bolje nego ja!

objavljeno ned, 03.02.2008 00:39 | autor: mutti

Draga Natuknice, ovo o čemu ti govoriš, nije sebičnost (bebina), to je prirodna potreba i normalno je da djeci treba pomoći dok su mali ma kako nama bilo, ali iz naših postupaka se u njih razvija suosjećanje za druge...beba ne razumije i stoga ne može biti sebična...preširoka je ova problematika koju si postavila, govoriš o mnogo različitih osjećaja, potreba...ne ide to sve u isti koš...

objavljeno ned, 03.02.2008 02:06 | autor: helaylh

jako velika i opširna tema...hm....djeca su sebična,a nismo li mi svi djeca u duši koliko god godina imali...;)....?!? noć...

objavljeno ned, 03.02.2008 08:49 | autor: natuknica

Ne, tema nije uopće opširna. Tema je čovjek-ja, a ne čovjek-oni. Pitanje je "Što ja radim od svog života?", a ne "Što oni rade od svog života?". "Jesam li ja postao odrasla i odgovorna osoba?", a ne "Jesu li oni postali odrasle i odgovorne osobe?"
Samo, baš kao i roditelji i sin koje sam spomenula, tko je ne želi primijetiti, neće je primijetiti.

objavljeno ned, 03.02.2008 10:02 | autor: medeja7

imaš pravo...najlakše je na tuđim primjerima davati savjete...trebamo duboko ući u sebe i na temelju naših iskustava...dobrih ili loših donositi zaključke...A to je, vrlo teško...nekada i nekima. Jednom ću ti pročitati pismo mome sinu...jedno od mnogih, vezano za sebičnost, nesebičnost...čovjek JA...čovjek ON...Znaš možda ću ga staviti u jedan od slijedećih postova. Ali te su riječi pomogle i meni i njemu da se nađemo na ovom životnom putu koji nas je "slučajno" spojio ali nas isto tako i odvaja...svatko ide svojim putem...slobodan koliko to može biti...Kiss:)))

objavljeno ned, 03.02.2008 10:48 | autor: frka

zanimljivo! vidiš mutti, upravo, mislim obrnuto od tvog prvog komentara...a usuđujem se reći da je i natuknica htjela ukazati na upravo obrnutu situaciju...što se djece tiče, tko sam ja da sudim, ali imam nekakvo iskustvo...pa kažem: djeca se rađaju s nagonima i potrebama nužnim za preživljavanje...samo time MORAJU biti jako sebični...da bi dobili hranu urlaju do iznemoglosti...da bi dobili ljubav također...da bi ukazali da ih nešto boli, ne trpe nego i jopet plaču dokle god imaju snage...neki se "odrasli" ljudi jednako ponašaju...i to oni koji se nisu naučili nesebičnosti...i roditelji nisu krivi za sve, ali nisu ni zaslužni..."naša djeca nisu naša djeca"....mi smo tek "luk koji oadpinje strijelu" i nemojmo si pripisivati ono što naše nije...

objavljeno ned, 03.02.2008 11:20 | autor: srebromalo

Ej! Oprost je jedna od kršćanskih gesta.Djeca brzo odrastaju,godine brzo prolaze,i djece već postaju odrasli.Pozdrav i čitamo se B : -)

objavljeno ned, 03.02.2008 12:04 | autor: mutti

Dobro si rekla, jesmo li mi odgovorne osobe??? Ako jesmo, tada želimo učiniti SVE da naša djeca budu bolje, a ne misliti da će naš posao odraditi netko drugi...nemam namjeru nikoga vrijeđati, ali želim reći ono što ZNAM i VIĐAM saki Božji dan, a to su nadobudni roditelji koji pametuju, ne žele priznati propuste, ne žele potražiti pomoć, a vrlo lako osuđuju druge, sredinu u kojoj žive, SVI su im krivi za SVE...
Ljudi moji, sami krojimo svoju sudbinu pa tako i dječju dok su u odrastanju. Pa tko je odgovoran za moju kuću i sve u njoj??? Čija je ta kuća, dom??? Mi ga gradimo, odgajamo za život !!!!...
Moramo li sve znati? neeeeee...al zato možemo naučiti, tražiti savjete, a ne vrijeđati se ako isplivaju propusti, a drugi nam ukažu na njih, ne treba se sramiti svojih grešaka, ali ni skrivati ih, tu smo da učimo jedni od drugih...i još jedna pametna: POSLUŠAJMO STARIJE I MUDRIJE !!!! Pusa svima! ;-)))

objavljeno ned, 03.02.2008 13:31 | autor: natuknica

Mutti, znam što te žulja. Mislim, ne znam konkretno, ali mogu si otprilike predočiti. Ni mene to ništa manje ne izbezumljuje. E, pa u ovom postu je upravo riječ i o tim roditeljima, među ostalim, o onima koji uporno odbijaju preuzeti odgovornost za svoj vlastiti život. Što bi trebala činiti djeca takvih roditelja? Ostati jednako neodgovorna cijeli život zato što ih roditelji nisu naučili odgovornosti? E, vidiš, baš takvoj djeci trebaju učitelji, susjedi i razni drugi ljudi da ih nauče odgovornosti, da ih nauče da u jednom trenutku život počinje pripadati njima i da se ne mogu više vaditi na loše roditelje. Jer loši roditelji, u raznim rasponima, uvijek postoje i uvijek će postojati. Znaš li što ne postoji? Savršeni roditelji. Ne postoje roditelji koji nikada nisu učinili nikakvu grešku. Ali dokle god tražimo odgovornost samo za druge, nećemo naučiti tražiti je za sebe. Tako da ispada da tvrdiš isto što i ja. Jedino što zaključujem je da te je moj post podsjetio na nešto bolno i probudio previše emocija u tebi. Ali treba te emocije izbaciti pa će manje boljeti.
A sebičnost djece spomenula sam prvenstveno radi toga da se ne bi netko tko radije vidi tuđe mane nego svoje, osjetio prozvanim. Mislim da je DO neke dobi to normalno, da se lakše vide tuđe mane i da se za sve krive drugi ljudi.

objavljeno ned, 03.02.2008 19:07 | autor: ljerka

jako interesantno, mislim dasi dirnula u nešto što mnoge muči, važno je i te kako kako se postaviti prema djeci jer "kako posiješ tako će i rasti" neznam zašto su se svi zaljepili za ono kakvi su roditelji bili prema nama a ustvari kakvi smo mi prema njima. Iskreno znam per slučajeva gdje su djeca bila fantastična odnos roditelj dijete bio je za pet. Ali opet taj ali več u godinama kad trebaju imati svoju obitelj jedan je završio u zatvoru gdje se i danas nalazi a na žalost drugi je mrtav već par godina. Roditelji su sve napravili nemoguće nisu se odrekli svoje djeci niti mi svojih prijatelja ćesto se sjetim kako su bili draga djeci i mladići ali njihovi roditelji najbolje znaju kako je njima. Ćesto čujem ono gdje smo pogriješili, nažalost nisu pogriješili ja vjerujem da je to sudbina koja je zapisana još prije našeg rodjenja od koje se nemože pobjeći. Iskreni pozdravi.

objavljeno ned, 03.02.2008 22:19 | autor: Pokemaniac

I roditelji su katkad sebični pa uskraćuju djeci neke stvari samo kako bi imali koraisti

objavljeno ned, 03.02.2008 23:51 | autor: natuknica

Ljerka, jako si to dobro rekla, to je jednostavno činjenica. Bez obzira o čemu se radilo, djeca su zapravo najbolnije pitanje, ali u svim situacijama ljudi se pitaju "Jesam li učinio sve što se moglo i što se trebalo napraviti?" A možda se propuste pitati "Jesam li znao što treba napraviti?" Ponekad ni uz najbolju volju ne znamo što je ono pravo, ponekad to pravo ni ne postoji. Kažu da je lako biti general poslije bitke. Mislim da najbolje ispravljamo svoje greške kada se prestanemo pitati "Zašto sam u onom trenutku postupio onako, a ne ovako?" To jest kada si oprostimo. Nekad si ni nemamo šta oprostiti, nekad se neke stvari nisu mogle izbjeći, i jedino što možemo je biti uz osobu kojoj smo potrebni.

objavljeno pon, 04.02.2008 02:14 | autor: anit_5

svaka čast za ovaj post...ovo je jako dobro no ništa me neiznenađuje...jako si inteligentna osoba i jako mi se sviđaju tvoja razmišljanja...pozdrav

objavljeno pon, 04.02.2008 11:35 | autor: frka

sve ste rekle, da nastavljam bilo bi nepotrebno...samo želim reći da bih mogla redati unedogled što sve moji roditelji meni nisu ZNALI pružiti...a mogli su, htjeli su, MISLILI SU DA ZNAJU...ali nisu...pa što?! s ovim godinama u guzici davno je prošlo vrijeme kad sam svoje propuste mogla pravdati njihovima...

objavljeno pon, 04.02.2008 17:18 | autor: danas

odgoj djece je toliko jednostavan i lak. jedino to znam i u tome sam uspješan. prvo što zaboravljamo, naše je djetinstvo i sve ono čega se sjećamo da nam je godilo ili nas smetalo,. Drugo, mislimo da smo odrasl, i netko je rekao, nismo se prestali smijati zato što smo odrasli, već smo odrasli zato što smo se prestali smijati, a ja bih dodao, i što smo se prestali igrati. Stvar u odgoju je vrlo jednostavna, djeca znaju više nego im mi dopuštamo, svaka nova generacija ide naprijed, čitaju nas bolje nego to možemo zamisliti, samo autentičnost i iskrenost je ono što oni cijene, nema glumatanja i prepisivanja odgojnih metoda. budi svoj i djeca to znaju cijeniti. i slušajte ih i verujte im, pa čak i kad ponekad slažu, laž je način obrane od straha kojeg smo im mi nametnuli.

objavljeno pon, 04.02.2008 17:26 | autor: robijan

Draga natuknice. Čitam polako, koliko mi vrijeme i obaveze dopuštaju prijašnje postove, između ostalih i tvoje. I nalazim toliko lijepih misli, toliko životnih mudrosti. Ima mjesta gdje se ne složim odmah s tvojim mišljenjem ali prati me to, razmišljam o tome i primjećujem kako me mijenja, na bolje. Hvala ti na tome. Htio sam dodati još jedan „ukras“ ;) ovom tvojem ukrasu ali ispao je post. Ispričavam se. I nadam se da će biti malo mjesta i za mene u onoj tvojoj diktaturi.

objavljeno pon, 04.02.2008 18:27 | autor: angy

:)

objavljeno pon, 04.02.2008 21:09 | autor: romantales

Hvala ti na molitvama, uvijek su dobrodošle :-)
Lakše mi je oprostiti drugima nepravdu koje sam žrtva, dok svoje i banalne pogreške uspijevam uveličati do kolosalnih razmjera; postoje i ljudi poput mene koji se loše osjećaju kad se sjete nekih vlastitih postupaka i godinama nakon što su se dogodili. To ne znači da su naši grijesi posebno teški za opraštanje, samo nam naš osjećaj za ispravno kojeg smo vlastitim postupkom narušili, ne dozvoljava zaboraviti da ne bismo ponovno učinili nešto slično. Srećom, prema drugima ne pokazujem jednaku strogoću kao prema sebi.

objavljeno pon, 04.02.2008 21:11 | autor: -gaga-

Zaista si me naterala na razmišljanje, ali u pozitivnom smeru. Malo sam puta tako razmišljao, a veoma često pa i danas krivim druge za svoje greške. Razmišljajući dok sam čitao ovaj post shvatio sam da sam i ja u biti (nažalost) još uvek samo dete. dete ali sa mnogo obaveza. VELIKI TI POZDRAV OSTAVLJAM I ŽELIM TI LAKU I UGODNU NOĆ !

objavljeno pon, 04.02.2008 21:21 | autor: siscanin

Od svega toga što ste napisali djeca trebaju našu ljubav i pažnju i to je poanta cijele priče, a da li su sebična ili ne zavisi kako tko na to gleda!

objavljeno pon, 04.02.2008 22:57 | autor: ptica selica

djeca moraju biti voljena .. na tom putu postaju razmažena, ali neka sve ima svoje .. onda malo porastu pa ih polako počnemo učiti onome što mislimo da je dobro... ona sam će odlučiti o svom putu .. kao što sam i ja odlučila o svom.. i zasita ponekad se pitam kako uvesti nešto bolje u moje život... eto ponekad promijenim jedan mali dijelić sebe kako bi drugima bolje sjela ... došavši u novu sredinu samo je to bio bezbolniji put privikavanja jer ljude oko sebe ne mogu promijeniti...

objavljeno uto, 05.02.2008 00:21 | autor: natuknica

Opraštanje nije tema kojoj je dovoljan jedan post, to je tema za cijeli život. Iskreno, mislim da ne trebamo niti od sebe očekivati da budemo savršeni, mislim da je važnije koncentrirati se na to što možemo dobroga napraviti, nego na to što ne smijemo lošega napraviti. Opet, oprostiti ne znači nužno i zaboraviti. Neka to bude kao lekcija u školi. Hm, kao što rekoh, ni jedan post ne bi bio dovoljan, a kamoli komentar.

Odrastanje, rekla bih da mi je to neka vrsta opsesije, možda i prava tema moga bloga. Danas, predlažem ti da baciš oko na moj prvi post. Nije teško, samo klikneš na travanj. Jedini je tamo. Ne mislim da odrasti znači prestati se igrati ili smijati. Po tome, ne da ja nisam odrasla, nego nitko od nas blogera, svi se mi tu lagano igramo. Mislim da odrasti znači preuzeti odgovornost za svoje postupke, biti spreman snositi posljedice svojih odluka. Nasuprot želja za ovim ili onim, a kad te želje stvore probleme, onda neka te probleme rješava netko drugi. Mislim da je danas vrlo raširena pojava odbijanja odgovornosti.

Ma ja zapravo uopće nisam namjeravala pričati o odgoju djece. Rekla bih da sam htjela pričati o odgoju samih sebe. Po reakcijama vidim da je ipak dovoljno ljudi skužilo stvar, neki i prestrogo. ;)

Ipak, dodat ću samo da mislim da prava ljubav ne može stvoriti previše razmaženo dijete. Ono što zovemo razmaženim djetetom nastane obično zato što roditelji ne žele uložiti truda u postavljanje granica. Znam da danas nije lako roditeljima koji nemaju pravih financijskih ograničenja reći djetetu - neću ti to priuštiti. Oni koji nemaju novaca mogu reći da nešto ne mogu. Ali oni koji ga imaju moraju reći - ne, to nije dobro za tebe.

objavljeno uto, 05.02.2008 07:43 | autor: uzorita

#Natuknice, ma baš mi tu fino miriši po krafnama! Hmm...

~ Sve odrasle osobe su nekad bile djeca. (Ali malo njih se toga sjeća.)

Antoine de Saint Exupéry
Prijevod: Luko Paljetak


Stvarno se odlično nadovezuje na sve Vas iznad! Pusa i dobar ti dan

objavljeno sri, 06.02.2008 11:25 | autor: photofairy

izvanredan post! upravo to je vazno, uzimati u obzir osjecaje svih oko nas, ne samo svoje, i uloziti truda u svoje ponasanje tako daono donosi pozitivu nama i ljudima oko nas, a ne suprotno. to je tajna dobrog zivota, i think

objavljeno pon, 18.02.2008 17:23 | autor: petra_love

Kad sam bila mala,nitko mi nije rekao da je teže biti odrasliji nego što nam je bilo u djetinjstvu.pitam se zašto?Ja još prolazim kroz dane nekog ranijeg doba,nisam još odrasla,ali ipak počinjem shvačati i sve više se zapitkujem kakav je život odraslih.Nekad poželim da prođe u trenu nekoliko godina,da imam više slobode i svoj život ali ipak sahvatim da to nije tako lijepo.Vjerujem da tada treba imati više odgovornosti,samopouzdanja i naravno ljudi koji su spremni pomoći u svakoj situaciji.Nije lak život odraslih.Imala sam lijepo djetinjstvo i nije mi nikada bilo žao što sam živjela i još živim uz njih,uz svoje roditelje.Uvijek su mi pomagali i sve učinili za mene.Sve je manje dobrih i poštenih ljudi u svijetu kojima je važna ljubav,sreća i vjera u obitelji.Ja vjerujem u ljubav i vjerujem da je važno živjeti uz ljude koji te vole i koje volimo.Također mislim da netrebamo biti nesretni zbog nekih sitnica,iako se neki loši ljudi vesele,doći će i dani naše sreće kada ćemo se mi veeseliti a oni će tonuti.Ne želim nikome da pati ali mnogo je ljudi koji misle na svoje interese,dok na svijetu ima ljudi koji nemaju jela ni pravog života.Roditelji brinu za nas i nije pravedno da im ne vratimo sve što čine za nas.Bore se i ulažu sav trud da nam bude što bolje i zato im trebamo pokazati da to cijenimo.Loših roditelja je uvijek bilo i uvijek ih bude.