objavljeno sri, 10.09.2008 00:48 | autor: mladi luk

Baš tako. Ako ih veseli moj komentar, ja im ostavim, nekad tako razmišljam. A nekad i ne, nekad preskočim kad vidim da sam zalutao. Pitanje je da li je bolje ostaviti komentar i nasmijati tinejdžera, češće tinejdžericu jer su brojnije, jer je očigledno da se tome vesele, ili zaobići i na tajnačin ih usmjeriti da izađu van i odu kod najbližeg prijatelja ili prijateljice da uživo komuniciraju i da umjesto smajlija vide prave osmjehe.

A kako si ti, Natuknice. Komaj mi pa ću i ja tebi opet. :))

objavljeno sri, 10.09.2008 02:31 | autor: milansop

Evo, komam, ali neću ništa komentirati. Kako si?

objavljeno sri, 10.09.2008 08:40 | autor: robijan

A ja ti neću komat, radije bih se osvrnuo... evo osvrćem se pa vidim nešto poput paljenja papira... ali još mi je pregadno za pričat o tome :(
Mene je moj tata, kad bi se vidjeli pitao: "I?" Uf, što sam mrzio to... ja bih u sebi nastavljao: ...pa, te, ni, niti, a, ali, nego, već... i prošao razgovor.
Ovo za komanje... razmišljao sam o tome... svojedobno su moje kćeri imale blogove na blog.hr pa smo se natezali oko toga tko kome i kako koma. Sad više ne pišu postove. Pa se pitam ima li moje uplitanje veze s tim. A njihove prijateljice pišu i uredno zbrajaju komove... recimo, P. ima 67 komova!!! Ali daj pogledaj kakvi su to komovi! Nema veze, bitno da su komovi... jel' to ono - sve za popularnost i slavu? Ne znam, ali opet nekima pokoji pravi kom pomogne da sami shvate.
I da! ja sam na mojblog došao nakon što sam kćerkama pomogao da otvore svoje blogove - shvatio sam sam samcat da ne smijemo biti na istom servisu za komanje :)))

objavljeno sri, 10.09.2008 08:55 | autor: romantales

Ignoriram ih. Ionako ne žele pravau komunikaciju, već komove. A još nisam počela komati radi komova ;-)
Inače, kako si?

objavljeno sri, 10.09.2008 09:59 | autor: selma

:)

objavljeno sri, 10.09.2008 10:35 | autor: ita

Kao da si vidjela mene. Čim dođem iz škole: Što si odgovarala.? Koliko si dobila? Kako tebe nikad ništa ne pitaju? Ja pokušavam to ne raditi svom unuku, ali idem zaobilazno. Da li uspijevam ili me skuži....ja samo kažem...uh, dobro da je prošla ta matematika, sutra je nema....i ponekad se nadoveže, ponekad ne......a što se tiče "prestala sam paliti papire, smijem se i pitam: Zar nije i duhan omotan papirom?....hahahaha, a ponekad stvarno ostavim komentar na nekom blogu tinejđera, i osim ljubeznog odgovora još nikad nisam doživjela neugodnost. Pokušam obrazložiti, a ne nasrnuti............o, dans sam nekako previše samouvjerena, nije ni čudo, kad čovjek ostari mora se prisjetiti da je ponekad i bio dobar u tom svom duuuuuuugom životu! Ali, u mladosti svi griješimo, pa i još dans mi se desi..........Pozdrav.

objavljeno sri, 10.09.2008 10:47 | autor: dewon

to sve stoji, i jesi u pravu... al svejedno to ne znači da to ne živcira ljude...

objavljeno sri, 10.09.2008 11:45 | autor: medeja7

a ti si me već komala...ma, šalim se... Ja ponekad ostavim komentar... onako kad to osjetim, nema pravila... a Ti, kak si kaj?!!! Uh, sada već zvuči otrcano... ali neka. Ugodan day... Sutra me komaj... :)))

objavljeno sri, 10.09.2008 11:45 | autor: medeja7

ako budem tuuuuu...:)))

objavljeno sri, 10.09.2008 12:31 | autor: Viktorija2

Mislim da je dobro odgojno djelovati na djecu kad god je to moguće. Bez laskanja , ti Natuknice znaš dati poučne i korisne odgovore , tako da ne povrijede čovjeka.
I mislim da je taj pedagoški dar veoma koristan na blogovima.

objavljeno sri, 10.09.2008 12:37 | autor: robijan

Natuknice, a zašto tebe svi pitaju: Kako si?

objavljeno sri, 10.09.2008 13:24 | autor: natuknica

He, he, Robijane, negdje oko Romantales sam pomislila kako si me samo ti to propustio pitati. ;)
PA, da odgovorim (s naglaskom na go).
Ima ljudi koji me pitaju: "Zar ste vi uvijek dobre volje?" Moj odgovor je: "Ne, uopće nisam, ali kad vas vidim, onda jesam." Ima tako nekih ljudi, jednostavno tjeraju lice u osmijeh, bez obzira je li sunčan ili oblačan dan. Kao u onoj pjesmi od Parnog valjka... "I nakon tako mnogo vremena..." E, pa otprilike, kada bi mi svi vi koji me posjećujete vidjeli lice dok čitam komentare, isto bi pomislili da sam uvijek dobre volje. :)

Mladi Luče, bilo bi to sjajno kad bismo znali hoćemo li ih svojim ignoriranjem potjerati među prava nasmijana lica. Ma vjerojatno ljudi ipak konzumiraju i jedno i drugo. Bar tako po svojoj djeci zaključujem. Imaju oni vjerojatno puno, kao što sam imala i ja, ali džaba, kad primjećuju samo da im nešto fali, ali ne znaju što. To ide u rok službe.

He, he, primijetila sam da me jedna nova blogerica, koja je posjetila svih, preskočila, vjerojatno sam je prepala. ;)

Lijepo je vidjeti tvoj kom, Milane, samo ti komaj i dalje. :)

Imam ja, recimo, jedno dijete koje želi imati blog, a ne zna što bi s njime. Pa se najprije povela za sestrama i otišla na njihov servis, a onda se sama od sebe povela za mamom i tetom Bibom. I još usput, svaku toliko zaboravi password pa otvori novi blog. Ma ne mogu joj niti zabraniti da bloga niti se ljutiti na nju. Neka dijete uči, naučiti će jednog dana pa će se sama sebi smijati. A vjerojatno će isto biti strpljivija prema sličnim takvim klincima. ;)

Romantales, mislim da jednostavno pokušavaju otkriti što je to komunikacija?

Ita, čovjek nekad ima snage biti taktičan, a nekad nema. Ja jedno dijete ni ne stignem ništa pitati, odmah sve priča. I dijete zvano muž je isto takvo. S jednim djetetom sam dugo gradila taj odnos dok sam došla do toga da mi sve priča. I ponekad me nešto ni ne zanima (a nije da ona to ne primijeti), ali slušam samo da se ne bi opet povukla u sebe. A jednom djetetu jednostavno ne dam mira, stalno ispitujem. :)

Dewon, naravno da živcira, samo neke više, neke manje. Ili je nekima lakše oprostiti, a nekima teže. Mislim, prirodno je da u nekoj dobi malo manje razmišljaš o drugima, a malo više o sebi. Nema u tome ničeg lošeg. Pa i to da biraš o kome ćeš razmišljati više, a o kome manje, to je svačije pravo, ne bim htjela da misliš da ja nešto prigovaram, samo razmišljam na glas. :)

Viš, Medeja, baš imam novi post, ali ti si mi već komala. TnX

Hvala na komplimentu, Viktorija. Vjerojatno i ja nekad uspijem bolje, a nekad lošije. Kakav bi to svijet bio kad ne bismo imali mana? :)

objavljeno sri, 10.09.2008 14:15 | autor: makebejka

htjela sam napisati da ako bude smak svijeta morat ćete odgoditi pregled kod doktora...ali evo nas i danas tu :) dakle doktor će se razveseliti posjetu ...
ja sam jako brbljava po prirodi...znam da sam znala dolaziti doma iz škole i s vrata bi počela referirati svojima šta se sve dogodilo taj dan u školi...ali ono sve...tko je bio u zahodu i koliki je red bio, što je bilo za jelo u školskoj kuhinji, ocjene, zadaća...i slično...jedino što nisam nikad znala je kad su roditeljski sastanci ili kad treba doći na izlet...ali ok, škola mi je išla dobro...
sad je moja sestra školarac...šesti razred...i ne voli školu i čim ju netko pita što je bilo u školi, nju hvata panika....ja kažem : hej kako je bilo u školi, a ona panično: ZAŠTOOOO????
zato sam skužila da voli sapunice, big brothere i slično....pa ju onda pitam za to i to mi prepričava :) znači našla sam temu :)

objavljeno sri, 10.09.2008 14:41 | autor: Ithiriel

Ja moram priznat, da nikad nisam to gledala iz te perspektive... Možda, da sam ikad otišla na bilo koji od tih blogova, bi se takvi komentari i kod mene pojavljivali... hm. I čini se, da si potpuno u pravu što se nedostatka komunikacije tiče... kis

objavljeno sri, 10.09.2008 17:43 | autor: nomen_nescio

Sjetih se te komunikacije između mene i mojeg roditelja... Komunikacija... hm... zar se to moglo tako nazvati? Mislim da ne. To je bio dijalog od dvije-tri banalne rečenice koje nisu imale nikakvu težinu jer nisu govorile o međuljudskim odnosima... "Gledaš televiziju? Jesam... Gdje ideš? Vani. Kad se vraćaš? Ne znam. Javim"... Ma nije uvijek dakako bilo ovako,ali zaista se nesjećam niti jednog razgovora duljeg od desetak minuta u kojem bi se radilo o nekom međuljudskom odnosu i gdje bih mogla reći svoje stajalište bez da budem negirana. Tko je tu pogriješio? Istina je da ja nisam pogriješila,ali kasnije sam se nadovezala na tu pogrešku. Možda zato što čovjek ne može pričati onda o čemu mu se neda i onda kada zna da drugi uvijek mora biti u pravu premda su pitanja tipa "Je li slađa kruška ili jabuka?" Tu nitko ne može biti u pravu, radi se o individualnim stvarima. Na kraju sam i izgubila volju za bilo kojim razgovorom, dapače često bi mi išlo na živce. Žalosno je što je to sve bio začarani krug, ja nisam mogla pričati sa svojim starim, on je imao u svojoj obitelji komplekse itd. Začarani krug... Ne volim se baš pretjerano sjećati toga... Osjećam se pomalo zakinuto, pogotovo kad je čovjek relativno stariji...
Obitelj MORA imati zdravu komunikaciju (naglašavam zdravu). Jednostavno mora. Komunikacija u obitelji vuće mnoge druge "privilegije" ili suprotno probleme i što je najžalosnije možda se opet otvara čarobni krug.
Moj problem je što nisam osjećala da sam slušana,a kasnije...
Slušati,slušati,slušati i dati mogućnost da i drugi imaju valjano mišljenje. :)

objavljeno sri, 10.09.2008 21:47 | autor: Pokemaniac

Mrzim to kommaj mi. BOlje napiši pročitaj mi, komentiraj ako oš, ako neš glavno je da si skužio.

objavljeno sri, 10.09.2008 22:10 | autor: medeja7

Laka ti noć...:)))

objavljeno sri, 10.09.2008 22:59 | autor: frka

htjela sam te pitat kako si, al vidim da su već drugi pa neću...

objavljeno čet, 11.09.2008 08:21 | autor: natuknica

MalaMakabejka, vidiš kako nas ima različitih naravi i kako je lijepo od tebe što si tako puna razumijevanja za svoju sestricu. Imaš pravo. :)

Ithiriel, Medja, Frka, :*

Nomen Nescio, da osobno mislim da je bolje i svađati se nego ne razgovarati. Ipak, vidim već da pronalaziš razloge što tvoj tata nije tebi pružio sve što bi ti od jednog roditelja očekivala. Svi smo mi nesavršeni ljudi i snalazimo se kako znamo i kako možemo. Svatko od nas griješi pa ćeš i ti njemu to moći oprostiti. :)

Poke, bit će bolje. :)

objavljeno čet, 11.09.2008 14:31 | autor: nomen_nescio

Najvažnije je da sam sama svjesna što znači nemati komunikaciju i koliko je to zapravo ubojito tako da mislim da su smanjene šanse za istom pogreškom. Ali čovjek se u ovim situacijama može jako osjećati rastrgano. Prvo, svjestan je da nitko ne želi ovo stanje i svijestan je slabosti drugog čovjeka što dakako ne može osuđivati jer svi smo mi imali svoje probleme, svi smo mi imali užasni osjećaj neprihvaćenosti itd. Naravno, bilo bi jako licemjerno (nadasve licemjerno) zbog toga osuđivati jer jednostavno neki problemi su zaista problemi i nikoja ih osoba ne želi... A struge strane, opet nije tako lako oprostiti jer znaš kako je to na tebe utjecalo. Ali prilično sam sigurna da će kad tad rana zarast i premda u ožiljak,ali glavno da nekrvari više :)

objavljeno ned, 28.09.2008 14:44 | autor: list

Tnx na komu i dobar ti je blog.