objavljeno pon, 31.03.2008 09:58 | autor: putuzatvorenisvijet

Lijepi život čine ljudi kojima je srce lijepo...Podsjetila si me na djetinjstvo i što ću sad? Kad iziđem na ulicu, svi već znaju kud će, dokolica im nije u planovima...HEJ LJUDI ŽIVOT JE IGRA!
Topli pozdrav :)

objavljeno pon, 31.03.2008 10:01 | autor: deelite

Ostavila si me bez komentara. Ne znam što bih napisao, jer sve je već rečeno. Nema ništa za dodati, oduzeti. Savršeno.
Da znam biti zavidan, vjerojatno bih ti pozavidjeo na takvom životu.

objavljeno pon, 31.03.2008 10:17 | autor: thelittleone

Tako si lijepo opisala Lijep život da sam se zamislila tamo, na madracu pod maslinom. Cijeli svoj život živim po gradovima a sanjam o nečem takvom... Tko zna jednog dana, ako nam dotad ne izbetoniraju cijeli Jadran.

objavljeno pon, 31.03.2008 10:20 | autor: natuknica

Možda ne treba očekivati prevelike promjene. Počinje se s malim koracima. Možda s pozivanjem susjede na kavu?

objavljeno pon, 31.03.2008 11:45 | autor: milansop

Mislim da su ljudi izgubljeni i ne znam kako im mogu pomoći. Već sam u Zagrebu, prije dvadesetak godina, imao problema sa susretima sa susjedima u dizalu. Bili su ukočeni, mislili su da nismo iz istog dvorišta, da se ne trebamo, kao nepoznati ljudi, niti upoznavati niti razgovarati u kratkim vožnjam između nekoliko katova. I onda me veselilo kad bih sreao te ljude na Sljemenu ili Samoborskom gorju. Pozdravljali su. Činilo im se da je u brdkom prostoru primjereno pozdravljati nepoznate ljude. Zapravo, volio bih da budemo susjedi. Ne volim ograde.

objavljeno pon, 31.03.2008 11:54 | autor: medeja7

ahhhhh...podsjetila si me...je, definitivno je Život lijep...zanemarimo "sitnice"...Kiss:)))

objavljeno pon, 31.03.2008 11:56 | autor: Zenzena

Drago mi je da vam se sviđa moj Lijepi Život...stvarno je bilo divno tako živjeti! A ovo sa Zagrebom - kad sam doselila u ovaj kvart učinilo mi se da bi stvari mogle biti normalnije nego u centru, gdje smo prije bili. Ljudi se nasmiju, pozdrave, tu i tamo nešto pitaju. Ali se užasno, užasno boje. To sam čula od nekoliko otvorenijih ljudi. Boje se doći ti na kavu - koliko puta sam zvala i majke s djecom, i bake s djecom na igru... pa se nitko ne usudi - jer misle da ćeš ti njima onda doći dosađivati, da nećeš imati mjere. Pa kao - bolje je onda da nitko nikome ne ide...
Isto je tako istina da se ljudi boje i toga kakav si čovjek - u malom mjestu sve se čuje, dozna, postoji ta neka nevidljva policija - ovdje svatko odnikud može doći, kupiti kuću, useliti se - a da nitko o njemu i ne može saznati tko je, što misli, kakav je čovjek... pa se opet ljudi drže na distanci.
I treće, najtužnije - toliko se radi, ljudi su de facto robovi... ima tu jedna simpa obitelj, žena mi je čak bila u dvorištu s djetetom (!!!!) ali znam kako žive - doma su tek u pol sedam, i onda trgaju vrijeme za bit sa najbližima, i sigurna sam da nemaju snage za druge - kao što nemamo često niti mi (dobro, ja sam iznimka, doma sam, a i navikla sam na susjede doma, to ti vrlo skoro postane kao da ti je doma kućni ljubimac, ili tv, nekak o prirodno)...
Nekako život u Zagrebu stvara roblje od ljudi - radi se puno, kasno se dolazi, ljudi se boje (što je isto tako ropstvo), i onda na koncu jedino zadovoljstvo postaje to omjeravanje - tko ima više, ljepše, bolje, skuplje, čija je fasada svjetlija, a čiji auto noviji...
E, a ne najmanje važno - moj kvart nema urbanističke logike - same kuće - nigdje parka, kafića, javne površine - i ljudi se nemaju gdje upoznat na neutralnom terenu pa se eventualno pozvat s vremenom na kavicu i to.
Hm, jedan susjed hoće pisat peticiju Gradu i Bandiću da nam da par kvadrata parka za djecu... vidiš, to bih voljela podržati...
Eto, to ti je istina o životu u jednom zagrebačkom kvartu... koje se zove Vrapče.

objavljeno pon, 31.03.2008 17:03 | autor: romantales

Upravo radi toga što je teško pronaći nove prijatelje u velikim urbanim sredinama, ja tako rado idem na pletačke susrete, arheološke obilaske, prezentacije knjiga ... polazimo od toga da će na tim mjestima biti oni koji dijele moje iste interese i upravo je tako ... u kratko vrijeme se značajno proširio moj krug poznanika.

objavljeno pon, 31.03.2008 17:49 | autor: natuknica

To s urbanističkim planom je strašno. Ja sam živjela na Srednjacima i baš sam bila uvjerena kako se u Zagrebu pametno gradi - red kuća, red parkova, ali očito nije baš uvijek tako.
Pak je u 15. stoljeću bio građen prema urbanističkom planu. Normalno da nije odmah sve bilo izgrađeno, neke su se kuće gradile tek i 19. stoljeću, ali se znalo gdje su morale biti. Da bi u 20. sve otišlo naopako. Isponova se otkriva topla voda da bi se znalo na koliko stanovnika mora doći i trg, i škola, i vrtić i park. :(

A strah je drugi problem. Zašto strah uopće uđe u ljude? Doduše, kad slušam televiziju, ni ne čudim se kako ulazi. Ipak, ako se oslobodimo straha sami u sebi, možda doista strpljenjem možemo pomoći i susjedima.

:)

objavljeno pon, 31.03.2008 17:50 | autor: natuknica

Pardon, ne Pak nego Pag.

objavljeno pon, 31.03.2008 20:15 | autor: selma

:))