objavljeno pet, 07.08.2009 16:10 | autor: I.A. (Neregistriran)
Krasno je za vidjet, gradskim ljudima slak između tračnica. Onaj tko malo više zna o njemu poznaje ga ko korov koji guši kultivirane biljke, uzima im vodu i hranu jednom rječju ubija. dakle u vrtu ga ne bi poželio nitko. Sve je relativno.
objavljeno pet, 07.08.2009 22:07 | autor: babun
a ja pomislio da si poslika neku žensku
kad ono cvijet ....
objavljeno sub, 08.08.2009 00:01 | autor: natuknica
Vidiš malo, kako i korov čini svijet ljepšim... Baš mi se to sviđa! :)
objavljeno sub, 08.08.2009 09:32 | autor: KemoTerapija
Ne slažem se da je slak korov. Slaka ima oko 200 vrsta, a neki su vrlo ljekoviti. Uostalom, i ruža je korov, a da o orhidejama i drugim mirisnicama i ne govorim. Ako se korov definira kao bilje koje raste na poljoprivrednim kulturama, otimajući korisnom bilju prostor, hranu i svjetlo... onda što reći za to takozvano korisno bilje koje je korovu oduzelo životni prostor. Čovjek nije preživio od umjetne proizvodnje hrane, nego koristeći ono što mu priroda nudi. Tako smo preživjeli prvi svjetski rat jer smo mljeli korijen paprati i od tog brašna pravili, kažu, vrlo ukusan kruh. A pšenica je samo trava koja se uzdigla iznad drugih trava, služi za masovnu ishranu, dok se mnoge trave koriste u one ljekovite svrhe, pa i u te da s nas odstrane nepotrebne nakupine pšenice, kukuruza, krumpira itd, koje nakupine čuvamo o debelom pojasu sala oko trbuha i posvuda.
objavljeno sub, 08.08.2009 10:26 | autor: natuknica
Kemo, imaš potpuno pravo. To je još puno opširnija tema za razmišljanje. Vidjevši slikice, ja sam se sjetila svog vrta i s kolikom sam strašću čupala te razne puzavice između sadnica koje sam posadila. A vrt sam imala negdje u toku domovinskog rata (od ne samog početka do ne skroz do kraja) koji me nigdje nije direktno okrznuo nego sam samo slušala razne vijesti na televiziji (s trbuhom do zuba u dva navrata) i to mi je bila super psihička terapija. I zato se rado sjetim čupanja korova jer mi je to olakšalo život.
Ali pitanja koja postavljaš su potpuno na mjestu: je li korov sve što raste bez čovjekova nadgledanja, ima li čovjek pravo samoniklom bilju uskraćivati pravo na život da bi sadio nešto po svom guštu?
No mene je ova tvoja reakcija potakla na druga pitanja - što sve čovjek olako proziva korovom i vrijednim istrebljenja? A samo ako nauči gledati, kao što lijepo kažeš u naslovu, može shvatiti da je to na dobrobit, a ne na štetu. Nemoj se ljutiti, ali meni je to čarobno, na svakom koraku možemo naići na simboliku koja nam govori o tome kako bolje živjeti i biti sretan. :)
Uživaj ti nama i dalje! :)
objavljeno pon, 10.08.2009 23:14 | autor: ludud
rekoh ja, blago gradu koji kemača ima ...
objavljeno čet, 13.08.2009 02:55 | autor: uzorita
Prekrasan post! I ja volim slak - tako je divan i nježan u svojoj skromnosti...
Pozdrav ti
objavljeno sub, 15.08.2009 01:32 | autor: babun
ja sam svoju skupa s korom pojeo za 25 minuta i usput sam cjelo vrijeme fićukao marseljezu
objavljeno sub, 15.08.2009 01:32 | autor: babun
i naravno nosio sam ju od dolca do utrina vrteći ju u zraku na srednjem prstu
objavljeno sub, 15.08.2009 01:34 | autor: babun
a koštice sam ispljuvavao na mjesec
objavljeno sub, 15.08.2009 09:52 | autor: giorgio(deleted) (Neregistriran)
Ne znam je'l pristojno na tudji blog ljepiti toliko teksta, ali evo, jucer dobih ovaj tekst, pa ponukan tvojim, odlucih c/p ovdje:
Jedne hladne siječanjske subote na stanici metroa u Washingtonu, došao je čovjek te počeo svirati violinu. Svirao je šest Bachovih djela oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Izračunao je da će na tisuće ljudi proći kroz stanicu, većina od njih na putu do posla. Jedan je čovjek prolazeći kraj njega, tek lagano usporio korak slušajući glazbu, ali je nastavio svojim putom. Minutu kasnije, violinist je dobio svoj prvi dolar - neka žena samo je spustila novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo, pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao. Najviše pažnje pružio mu je dječak od tri godine. Njegova majka ga je požurivala ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violinista. Dječak je nastavio hodati stalno se okrečući prema violinistu. Svi roditelji i sva djeca koja su prošla su se bez iznimke identično ponašali. U 45 minuta sviranja samo šestero ih se zaustavilo i ostalo neko vrijeme. Oko dvadesetero mu je dalo novac nastavivši hodati istom brzinom. Prikupio je 32 dolara. Nitko nije primijetio kada je prestao svirati. Nitko nije aplaudirao, niti je bilo ikakvog priznanja i pažnje.
Naime, nitko nije znao da je ovo bio Joshua Bell, violinist, jedan od najboljih glazbenika na svijetu. Svirao je jedan od najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikada skladanih. Svirao je na violini vrijednoj tri i pol milijuna dolara. Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu, svako sjedalo u prosjeku za sto dolara. Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post u namjeri da ispita socijalnu percepciju i prioritete ljudi.
Hoćemo li uočiti ljepotu? Jesmo li u stanju prepoznali talent u neočekivanu kontekstu? Ili cijenimo samo ono što plaćamo stotine dolara kao dokaz da je to vrijedno našega vremena?
Ako nemamo vremena poslušati jednog od najboljih glazbenika u svijetu, koliko drugih stvari propuštamo?
objavljeno pon, 17.08.2009 14:21 | autor: lucile
prekrasno
objavljeno uto, 18.08.2009 20:46 | autor: ita
slijedeći tvoj komentar na jednom blogu došla sam ovdje, prvi put, bez kucanja i najave. Prekrasna slika, prekrasan test. Oduševljavaju me sitne ljepote, ustvari, to su ljepote. Blog koji gleda oko sebe!.
Doći ću opet! Ugodan dan! (plocnik)