objavljeno sub, 27.09.2008 09:36 | autor: milansop

Polako, ni ja ne žurim iako bih možda trebao. Doći će za sve vrijeme. Samo od sebe. A danas je jedan lijepi dan. Ovdje sunčan, negdje drugdje možda oblačan ili kišovit. Ali divan, zbog onog izvana, zbog okoline i zbog onog unutra u nama samima.

objavljeno sub, 27.09.2008 11:07 | autor: natuknica

He, he, ne moraš biti previše znatiželjna. Baš kao što kaže Milan, sve ima svoje vrijeme, i vrijeme sjetve, i vrijeme cvatnje, i vrijeme žetve. :)
Divim ti se kako uspijevaš svoje naume sprovesti u djelo. Ja volim filozofirati, ali energije za dosljednost baš i nemam.

objavljeno sub, 27.09.2008 11:25 | autor: recimo

to je dobro kad dođeš do toga, inaće ljudi su takvi da bi htjeli sve odjednom, svaka čast

objavljeno sub, 27.09.2008 11:42 | autor: nellie

ja ne razmišljam o tome ali mislim da je gore sve puno jednostavnije..

objavljeno sub, 27.09.2008 15:51 | autor: Zenzena

@ milan - ako ne žuriš, valjda ne bi trebao. Što bismo uopće TREBALI... A i da nastavim u tonu revijalne filozofije - što je jednom žurba drugom je polako. Divan dan. Blagoslovljen, da!

@ natuknica - znaš zašto kažem - živo me zanima? Jer sam dobila veliku potrebu da se lišim suvišnog; to inače cijeli život radim, svako toliko sve podijelim i bacim, sviđa mi se taj osjećaj... Podsjeća me na to kako ništa od onoga što nakupimo doista NE TREBAMO. Kad sam počela davati i dijeliti stvari, zarazilo me. Predivno je! Sad me svaka knjiga na polici kopa - kome bih je mogla dati. Meni samo stoje. A i druge stvari - zašto ih radim, što će mi? Sviđa mi se mir. A imam ga samo ako mi ga stvari ne kradu. Kad se natovarim stvarima, modama, željama, planovima, nemirna sam i jurcam - pored svoje djece, pored života, pored svega onoga što mi se sviđa. I zato ću napraviti reda. O tome je ovaj topic. Želim se lišiti svega nenužnoga da mogu uživati u stvarima koje su mi dane, koje su dio moje golotinje. Al ga tupim... :) Ja se divim tebi, tvojoj mudrosti i pomirljivosti. I tome što si mama troje odrasle djece :))))

objavljeno sub, 27.09.2008 16:50 | autor: natuknica

Lalalalala, polako! Koja odrasla djeca? Dvije duboko u pubertetu, a jedna pred vratima?
Ma ja nikad nisam imala problema sa sakupljanjem stvari, ne volim šoping, ne volim kupovanje, ali ja sam od onih kojima drugi daju svoj suvišak i onda ti je žao nešto baciti, to stoji u ormaru, a niko da bi obuko. :(
Jako komplicirana situacija
Čak se veselim kad mi nešto moljci unište. :D
Ali, obično se to desi, kad nešto konačno baciš ili daš ća, taman uđe u modu. I onda si misliš - sad to moram kupiti, a mogla sam već imati. I onda, zapravo, kao hrčak sve čuvaš dok nisi 100% siguran da su ti djeca sve prerasla. Pa se onda nadaš da bi ti sestra jednog dana mogla postati mama... Pa sestrina prijateljica rodi trojke, pa joj sav sretan daš sve to što si skupljao i onda ti ona to poslije vrati. :( Onda tražiš nekog drugog da mu daš... ;)

objavljeno pon, 29.09.2008 07:40 | autor: Zenzena

@ natuknica - imaš pravo... meni su srednjoškolci kao neki odrasli - sad kad imam ovu žgepčad doma, a u stvari... A ništa - drži se :) Premda - vidim, držiš se ti :)
Razumijem ovo s robicom, i mene to skoro dotuklo. Da nisam drastična u svojim mjerama, trenutno bih imala dvokrilni ormar prepun dječje robice. Užas!
No, ima nešto neočekivano u darivanju.
Čim bi moj sin prerastao svoju robicu, ostavila bih komad ili dva ako su mi prirasli srcu, za neku kao uspomenu, a sve drugo sam podijelila jer nikad ne znaš - koliko ćeš i hoćeš li još djece imati, a i u kojoj će se sezoni roditi, kojeg spola, kojih dimenzija i tako.
I dala sam dalje.
Istodobno, od ljudi sam uvijek dobijala veću robicu, za unaprijed; bez dogovora, bez neke trampe. Tako je bilo.
Zar to nije super?
Dati svoje, koje ti ne treba na korištenje, pa dobiti ono što ti treba? Kao neka kozmička pravda. Baš lijepo.
I što više dajem - to mi manje fali.
Za svoju bebu nisam imala ništa - sve najbolje komade sam podijelila, čak i one uniskes. Nešto sam kupila, a hrpu predivnih stvari sam dobila.
I tak.
Što se mode tiče, to ima nekog čara. Međutim, ja ne čuvam iz tog razloga jer je roba tak loša da ne vrijedi čuvanja, a i prevelika mi je lutrija - čuvati hrpu da bi nešto nekad eventualno bilo privlačno.
A možda samo imam fraze od moje majke i njezinih ormara. Cijelo djetinjstvo sam mislila da će me UBIT roba koja je pri otvaranju padala iz ormara. Jel to život, da kopaš kroz gustu nesagledivu masu odjeće, pa svako toliko skužiš da si prerastao neki super komad robe jer ga je zatrpala hrpa beskorisne odjeće.
Već sam dala robicu za novorođenče...