objavljeno ned, 23.05.2010 16:24 | autor: Anoniman (Neregistriran)

Samoca je rodjena sa nama istog trena u zacetku i vise smo sami no sto to ikad itko meze razumjeti i ali i maje nego sto to sami znamo - cini nam se.
Laz je opasno oruzje htjenja i teznje pobjedi .Koga zelimo jos pobjediti ako nikad prst ne upetrimo na sebe .Pobjede su lake dok pucamo po drugima,dok ih skidamo,dok ih batinamo nemoramo gledati svoj kukavicluk u oci .
Izgleda okolnima da smo ... heroji ... prerasli ...
Nevidljiva je pobjeda ona sto nas cini tno sto jesmo - mali ,skoro nebitni i upravo radi onog skoro - jako vrijedni .
Kome je vazna nasa pojeda?Povjest je natoplena pobjedama i svi pobjednici
su donjeli veliku nesrecu pobjedjenima i onima koji su vodeni tom istom pobjedom tamo gdje nije bilo sem krvi nista dragocjenog .
Nevjerujem u pobjede i porazi su mi strani .
Momentalno jesam i vrijeme sipi i zatrpava slojem prasine koji je mozda bio pjesak .Sve ide odpocinuti pod hrpu istog .
Daljine nema koju srce nemoze premostiti i sve je predalko ponosu,zavisti i sebicnosti .
Posljedni pozdrav pasti ce sa necijih tudjih usana ,necemo ga cuti .
Ja kazem uvjek samo dobar dan,i svki je dobrog vrijedan i nitko nam nepaci da odlucimo sto ce mo mu pokloniti i nitko to nemoze uciniti za nas .
Nemoj vjerovati ,nemoj ,nitko nekroji nasu srecu osim nas - drugi se trude da stanemo pred prepreke uz ciju pomoc cemo mozda narasti mozda naricati ,mozda odpocinuti ,mozda ostati na mjestu ali nevjeruj nikad da su nam to ucinili drugi .
Sloboda - slobodni smo ako se usudimo biti slobodni ali nismo skoro nikad slobodni ,uvjek mozemo izgubiti nesto i dok god mislimo da mozemo izgubiti
necemo biti slobodni i dok god zudimo za pobjedom bit cemo porazeni ...
Ne ja nisam gubitnik ali sam jos uvjek porazen jer toliko zelim ,zelim, zelim ...
znak onog kojeg znam ,da neucinim gresku i izdam onog kojeg znam ...
ima ih oni kje znam ...moram ih cuvati one koje znam ,moram ih stititi one koje znam ...na pravom mjestu ...tu u ovoj prasini gdje hodamo ...mi koji se znamo..
Ako se doista znamo onda cemo se i doista sresti ...znam ,necemo jedni druge pobjedivati i niti ranjavati .

objavljeno ned, 23.05.2010 20:10 | autor: NightsInWhiteSatin

Kroz prste mojih ruku

sipi pijesak vremena

objavljeno pon, 24.05.2010 02:38 | autor: Garbage

Sviđa mi se kako povežeš sa nečim fizičkim tu metaforu. Skoro pa ljutito. Autodestruktivno. Kao u onoj o guljenju kože, ono me fasciniralo. :)

objavljeno pon, 24.05.2010 13:24 | autor: amata

ton svega što pišem je više-manje uvijek autodestruktivan. bilo da zrcalim put elemenata kroz prirodu koji neprestano sagorijevaju poništavajući jedni druge da bi ponovo nastali, bilo da pokušavam izazvati katarzu za samu sebe.

ne vjerujem da su nam to učinili drugi, ali povremeno me treba podsjećati.

objavljeno pon, 24.05.2010 17:43 | autor: Violette

Samoća je samo točka za neka nova proživljavanja.
Ipak se pitam,zašto se ljudi zaustave na nekoj dionici priče?
Možda skupljaju energiju za neke dublje urone u priču?
Možda žele bogatiju priču o odnosu?
Možda i ne znaju što im ne valja ili previše valja,oni ne umiju sa time izaći na kraj.
Ili spadnu roza naočale......pa vide i ono što vide ne prihvaćaju.