objavljeno pet, 16.12.2011 09:02 | autor: ura

znaš natuknica, ne moram te nikada uživo upoznat. jer, točno znam kakva si, koliko možeš, koliko hoćeš i koliko želiš. svaka tvoja skromna riječ govori o tebi više nego ikakvi hvalospjevi. pa tako i ovaj post.
o ljudskosti je lako pisat stotine i stotine stranica na osnovu tudjega iskustva. najteže je čovjeka u par riječi predstaviti. a ti si u ovih nekoliko redova predstavila nekoliko tisuća tvojih sugradjana.
nikada nisam bio u rijeci. a volio bih doć i ostat.

objavljeno pet, 16.12.2011 10:34 | autor: medeja7

Znaš što mislim o tome i o tebi... Moj naklon i ovako... iako znam da to nisi tražila. Pusa Biba

objavljeno pet, 16.12.2011 12:49 | autor: nula=1

tisuću kuna je uvijek tisuću kuna, ali iskreni osmijeh ili riječ je neprocjenjiva. za sve ostalo tu je ********** :)

objavljeno pet, 16.12.2011 19:06 | autor: natuknica

:)

objavljeno sub, 17.12.2011 00:59 | autor: sonke

Često su ljudi gladniji tople riječi nego kruha, često im je potrebnija podrška ili poticaj.
Voljea bih da imam brdo novaca da iznajmim veliki avion i napisem veliki grafit sa ovim rijecima...LJUDI SU GLADNIJI TOPLE RIJECI NEGO KRUHA i cijelom svijetu je pokazem jer ljudi su doista i gladni i zedaju za nekom toplom rijeci,nekim uhom koje slusa malim vapajem grebuckaju nebi li ih neko cuo,kao neki macici pred vratima sa tugom u ocima bili nasli utociste negdje ,u necemu il nekomu Nema vece tragedije kad nema tko da te cuje.......

objavljeno pon, 19.12.2011 10:04 | autor: Anamil (Neregistriran)

Ljudima treba osmijeh i toplina ljudskog druženja. Sve manje se razgovara, a i ti razgovori su često više svađa nego razmjena mišljenja. Svakome treba netko tko će ga saslušati, ne mora onaj drugi ništa govoriti, ali lijepo je znati da te netko čuje.
Natuknice, sve što napišeš tako lijepo formuliraš.

objavljeno sri, 21.12.2011 16:59 | autor: Tonkica Palonkica

slažem se. lijepo je davati onima kojima je potrebnp.. :)

objavljeno sri, 21.12.2011 23:29 | autor: viktorija2

TE duhovne vrijednosti su svakom čovjeku potrebne i dobrodošle, ali kad čovjek sve ili mnogo izgubi , zaista mu je potrebnija materijana pomoć, tko ne misli tako nije zaista bio u teškoj oskudici i bezizlaznim situacijama. Uostalom i sam Isus je rekao:.... Bijah gladan nahraniste me . žedan napojiste me , gol , zaodjenuste me...Uzalud je potrebnom pričati priče pune razumjevanja,
Ti si tim ljudima očito i drugačije pomogla inače ti ne bi otvarali srce.

objavljeno pon, 26.12.2011 20:40 | autor: natuknica

Draga Viktorija, ne možeš čovjeka svesti isključivo na tijelo i na materijalne potrebe.

U zadovoljavanju materijalnih potreba, ne traži se angažman čovjekovih osjećaja. Damo čovjeku materijalno i ne moramo više o njemu razmišljati. A on i dalje ostaje sam. U nesreći ovih konkretnih ljudi o kojima govorim, primijetila sam upravo to: kako nisu sami. Bez obzira na to što se i na televiziji pričalo o njihovoj nesreći, vidjela sam da pomoć koju su dobili nije bila vezana za televiziju. I uspoređivala sam ih s nekim drugim sudbinama koje se znaju pojaviti na televiziji, primjerice u emisiji "Zajedno" ili nekoj sličnoj, i shvatila sam da je svim tim ljudima zapravo najteže morao pasti upravo osjećaj samoće i usamljenosti.
I ponavljam, da sam imala novaca, vrlo lako moguće da ne bih niti primijetila njihove nematerijalne potrebe koje su svejedno tu. Divno je to kako smo međusobno različiti pa se možemo pobrinuti i za različite potrebe jednog čovjeka. Divno je i to koliko nas neimaština tjera na kreativnost i veći angažman osjećaja. Ružno i tužno je to koliko nas novac zapravo udaljava i čini samodovoljnima. Bogu hvala na neimaštini.

objavljeno uto, 27.12.2011 01:03 | autor: uzorita

Mislim da nisi shvatila Viktorijinu misao, no dobro tvoja stvar i blog.

Tu sam sada pisala pola sata ali obrisala sam (imam pospremljeno) jer ne želim ti izazivati negativne emocije - već sam ih dovoljno izazvala svojim dosadašnjim iskrenim pisanjem.

Uglavnom, svidjelo mi se kako opisuješ u postu svoje davanje, daruješ ljudima pažnju, slušaš i to nalaziš važnim. To i sama činim nesebično oduvijek unatoč nedostatku vremena - za druge ga uvijek nekako pronađem i da, to je dar. Nedavno sam pročitala odličan intervju, i da sada ne citiram sve, ostavljam tebi ono najvažnije - možda shvatiš zašto mi je odličan...

_ _

"Kad svijet postavite u relacije: pakao/materijalno i manjak povjerenja u sebe, manjak duševnosti – ima li smisla žrtvovati se u današnjem vremenu?

Ima. Pokojni Vlado Gotovac, moj veliki prijatelj i veliki uzor, i jedan od rijetkih besprijekornih ljudi koje sam u životu srela, rekao je: Najljepše je žrtvovati se za uzaludnu stvar. Žrtva je najveća stvar koju nam je namrla naša civilizacija. Postoji katoličko načelo koje glasi: Nasljeduj Krista. To načelo možemo nasljedovati upravo u toj žrtvi za druge, za zajednicu i napredak. Ono što apsolutno vrijedi i što se kršćanstvu ne može poreći Kristov je dobrovoljni odlazak na križ kao primjer beskrajne patnje i prihvaćanje patnje kao dobrovoljne moralne žrtve. Isplati se žrtvovati.


I kada ljudima, koji osjećaju žrtvu, nedostaje razgovora, nedostaje riječi?
To je zato što im nedostaje vremena. Najveća vrijednost koju možemo darovati jedni drugima jest vrijeme. Toga postanete svjesni nakon šezdesete – tog strahovitog prolaženja vremena i osjećaja da nećete završiti svoju misiju na zemlji, da nećete ostvariti planove, da nećete spoznati sebe kao osobu. Onoga časa kada čovjek spozna dragocjenost vremena i daruje ga drugomu, nekom cilju ili osobi, to je velika žrtva. Darovati čovjeku vrijeme najveća je žrtva."

objavljeno uto, 27.12.2011 22:39 | autor: natuknica

Uzorita, moj je problem što darivanje vremena nisam nikada shvaćala kao žrtvu. Još od rane mladosti, na vrijeme posvećeno drugima gledam upravo kao na dar koji je meni dan. Vrlo sam se rijetko iz takvog darivanja izvukla s osjećajem izgubljenog vremena....
Uvijek sam bila sklonija biti kao Marija nego kao Marta. Znam, znam, Viktorija mi pokušava reći kako ne bi bilo dobro kada bi svi ljudi bili poput Marije. Ja samo kažem da ne bi bilo dobro niti kada bi svi bili poput Marte. I Marta i Marija su baš super zajedno. Divno je to što su nam dodijeljeni različiti talenti. Jedan dječak me nedavno pitao: "A kako ćemo znati koji su talenti baš nama dani?" Pa vjerojatno tako da niti samima sebi ne prilazimo s predrasudama, tako da ih budemo spremni uočiti, tako da ih stalno tražimo, da se nikada ne uspavamo i da ne zamišljamo sami kakve bismo talente željeli nego da budemo spremni prihvatiti i one talente koje nismo očekivali kao i prihvatiti da možda nismo dobili neke koje smo očekivali. :)

objavljeno sri, 28.12.2011 00:48 | autor: uzorita

Pa ni ja ne shvaćam kao žrtvu, meni je to zaista drago darivanje i nikad o istom ne promišljam ako o gubitku već kako objašnjavam ljudima - učim, proučavam, naknadno ukomponiram u svoj život, no ipak malo opterećuje sve saznati o drugima, primiti u sebe tuđe probleme uz masu svojih.

O talentima si jednom koliko se sjećam napisala krasan post, isto smo komentirali da su to darovi koje je samo potrebno otkriti - pa kad stigneš potraži ga i ponovi da ljudi čitaju.

Letim dalje, dolazi mi novi dan...

objavljeno čet, 29.12.2011 08:44 | autor: natuknica

Uzorita, jako si lijepu riječ odabrala: opterećuje. I sama stalno ponavljam kako volim što manje toga znati. Ali i tu sam baš u zadnje vrijeme otkrila jednu stvar - ne opterećuju me tuđi problemi. Uglavnom stanem i razmislim: što mogu, što ne mogu, učinim što mogu, o onome što ne mogu više ne razmišljam. Ono što me opterećuje, to su očekivanja drugih prema meni, očekuju i ono što ja ne mogu. To sam baš opisala u postu uz 1. nedjelju došašća.

A što se tiče mojih starih postova, shvatila sam da mi se razmišljanja ionako ponavljaju pa onda baš ni ne vidim smisla da ponavljam postove kad svejedno ionako pišem stalno jedno te isto. :)

objavljeno pon, 16.01.2012 02:38 | autor: sarena

Naravno da solidarnost ne postoji samo u Rijeci :)) Kad je zbilja, zbilja teško, viđala sam već da se u pomaganje rado uključuju i ljudi koje se uglavnom smatra zločestima. Katkad čak i marljivije nego ostali. Na kraju je upitno tko tu kome više pomaže. Tako je npr. u požaru izgorjela jedna kuća, a prvi je skupljanje novca (nije ništa ukrao pri tom) i materijala za izgradnju nove organizirao upravo njihov susjed, čovjek koji inače nije razgovarao gotovo ni sa kim u toj ulici pa ni sa žrtvama požara, toliko se ozbiljno posvetio tome da im je zbilja on na čudo svih najviše i značajno pomogao. Meni se čini da je zapravo on time dobio najveći dar, jer mora da se baš dobro osjećao.

Ali iz drugog kuta :), nije danas ni tako jednostavno ponuditi kome pomoć, izlažeš se pogibelji da dobiješ kišobranom po glavi ili barem policijskoj prijavi.
Ljudi više ne vjeruju da bi im tko išta učinio samo tako, bez ikakvih primisli. To je mislim problem jednako kao i nedostatak solidarnosti.

objavljeno čet, 19.01.2012 22:52 | autor: natuknica

Šarena, baš ti hvala što si spomenula ovaj primjer!

A što se tiče ponuđene pomoći, jedan mi je Talijan nedavno rekao da on u Italiji nikada ne bi prihvatio pomoć kada bi mu netko ponudio recimo da mu pomogne nositi teške torbe, a da bi u Hrvatskoj takvu pomoć prihvatio bez razmišljanja... ;)