objavljeno sri, 10.03.2010 19:34 | autor: zenta

Lijepo si sročila...................I ta ruka zaista treba

objavljeno sri, 10.03.2010 19:37 | autor: selma

:)

objavljeno sri, 10.03.2010 19:44 | autor: giorgio(deleted) (Neregistriran)

Ja (relativno) cesto idem na Ucku biciklom. I uvijek kad se penjem na neko brdo ne mislim na vrh nego dionicu podijelim u mislima na neke krace odjeljke. I kad tako savladam jedan po jedan, evo me na vrhu. A gore lijepooooo. :-)

objavljeno sri, 10.03.2010 21:54 | autor: Dezire33

Ej, Dušo!

Iz svakog Tvog posta moglo bi se "izvući" desetak pjesama!
Zaista si nenadmašna...

Pozdrav!

objavljeno sri, 10.03.2010 23:44 | autor: Viktorija2

Jako dobro objašnjenje , samo ima mnogo viših planina do kojih nema ceste do samoga vrha, kao na Učki. Ima mnogo viših planina na koje se penješ sam i rijetke su pružene ruke i konopci supenjača, i uspon je tako mukotrpan da češće želiš odustati , umrijeti ,i naći olakšanje , nego što želiš stići do vrha . Mnogi se na takvim usponima smrznu, strovale u provaliju. Mnogi umru na domaku samog vrha, jer nikog nema ispred njih da im pruži ruku , jer nitko još nije prošao tim putem. Može ti pomoći jedino tvorac planine da je nadvladaš, jer je jedino on veći i moćniji od nje, ali često više ne želiš ni to jer je bilo previše padova i bojiš se ići dalje. I izgubiš želju za ciljem. Tada daljnji uspon, pa čak ni povratak ne ovise više od tvojih misli osjećaja i snažne volje već od onoga tko te je pozvao da se uspinješ.

objavljeno čet, 11.03.2010 06:58 | autor: inicial

volim planine milovati pogledom. pentranje po njima - nema šanse. neka ih samo u mom vizoru. sviđa mi se onaj dio oji nazivaš zanimljivom teorijom...