objavljeno sub, 24.05.2008 08:27 | autor: anlah

Ja sam ovako kao tvoj otac... osim što nisam cijenjena u struci (to tek dolazi :) hahahaha).

objavljeno sub, 24.05.2008 08:51 | autor: murder

mislim da postoji dosta takve djece.. koja zapravo ni u srednjoj ne shvaćaju što ih čeka pa ih nije briga ni za ocjene niti za išta drugo, a kasnije bi mogli to sve nadoknaditi samo ako im se pruži šansa. oni nisu glupi ni nesposobni, samo su još djeca.
uživaj :)

objavljeno sub, 24.05.2008 08:56 | autor: akvamarin

Osvrnuću se samo na svoju djecu. Starija je bez problema prošla kroz OŠ, ali je velikih problema bilo u srednjoj, a sve to vezano za adolescenciju, odrastanje...
Mlađa--uh, kad se samo sjetim koliko je muke bilo s njom kroz prvih četiri-pet razreda. A onda preporod kroz srednju školu i fakultet.
Sin - pa on je neka sredina za sada, ali nitko mi ne garantira da sutra neće "puknuti" , tako da sam se na njima uvjerila da ne mogu suditi samo po jednom periodu. Na kraju krajeva, svi smo različiti pa nekome treba malo više vremena da odraste, da shvati, da uvidi...

objavljeno sub, 24.05.2008 09:37 | autor: trubica

Naravno da ne možemo donositi sud,ali na žalost period školovanja je taj eliminirajući period, ja bih prije rekla da je tvoj otac bio snalažljiv,nagovoriti toliko profesora na pozitivnu ocjenu i danas je fantastika, čak i u mojoj školi.Nije stvar u pružanju prilika i prepoznavanju takvih kasnijih talenata, svatko je kovač svoje sreće,neki shvate prije, neki kasnije.U našem školstvu svi imamo iste prilike,istu startnu poziciju i dosta dugo imamo, kroz školovanje, šansu za preokret, možda sad kad uvedu državnu maturu te šanse se smanje.Ja baš ne volim taj period zaključivanja ocjena, tad me navlače za rukav svi oni koji trebaju ocjene,čak i roditelji, nekad bi to prespavala zato što sam po prirodi dobra duša pa se sažalim,sad koliko je to dobro, da li radim "medvjeđu " uslugu i to je stvar za razmatranje.

objavljeno sub, 24.05.2008 09:57 | autor: true serendipity

potpuno si u pravu. ali ljudi su takvi, skloni anketiranju (odmah se tu sjetim inicijalove priče o kategorijama ljudi i mog komentara na to). a nije normalno (iako je rijetko što "normalno" danas) djecu obilježavati već u srednjoj školi, ma u osnovnoj! ili još gore, od samoga rođenja! nije mi to shvatljivo. svatko zaslužuje drugu priliku (govorim samo u kontekstu obrazovanja i nema nikakve reference s pravnim slučajevima). tvoj tata je divan prijmer upornosti, snalažljivosti. uostalom, kaže se da fakultet završavaju nauporniji, a ne najpametniji. i još jedna stvar - ni ja nakon osnovne nisam znala što ću, a bome ni nakon srednje. ali eto, studiram. možda i zato što sam oduvijek bila obilježavana kao "ona koja će uspjeti". i ta etiketa ima loše strane (psihološki pritisak i sve ostalo dobro znano) kao i neke druge etikete. bitno je uzdići se iznad toga i natjerati druge da te prihvate kao cjelovitu osobu, ne samo na temelju, kako ti kažeš, jednog perioda života.

kiss :***

objavljeno sub, 24.05.2008 10:00 | autor: romantales

Kod nas se još uvijek nevjerojatna važnost pridaje akademskom postignuću, škole pilaju u preveliku širinu, većina djece nabifla što mora za dobru ocjenu i malo se razvija poduzetnički duh samostalne potrage za informacijama. Sistem studiranja u nekim drugim zemljama gdje su studenti stimulirani da istovremeno i rade mi se mnogo više dopada. Osobno poznajem jednu mladu ženu koja je pred magisterijem iz prava, a prijemni nije prošla i roditelji su joj studij plaćali, ne samo da je završila u roku, nego je položila i pravosudni i javnobilježnički ispit (ili tako nešto, nisam u toku).
Mi smo se uvijek voljeli pohvaliti kako imamo dobar školski sitem zato što nam djeca znaju na zemljopisnoj karti pronaći i tamo neko selo u Pakistanu, ali uz današnju dostupnost informacija komu je to potrebno, nije li važnije razviti ljubav prema knjizi, otkrivanju novoga, kreativnom razmišljanju, matematici ... Opet, na neki način moraš ocijeniti ono što je pojedinac usvojio tokom školovanja, ocjene su još uvijek nužno zlo i pošto svaka škola ima neki svoj kriterij, polaganje državne mature je pravi izbor! S time da pri ulazu na fakultete više ne gledaju na ocjene iz srednje škole već samo ocjenu s mature plus prijemni ispit.

objavljeno sub, 24.05.2008 10:21 | autor: medeja7

tata je stvarno bio faca...svaka čast...a djeca, najlakše ih je strpati u neku kategoriju i tu držati...oni se zaista mijenjaju...i kad malo bolje pomislim, zaista u Životu ništa nije slučajno...to je netko prije mene već rekao...ali dobro je ponoviti...Ugodan day.Kiss:)))

objavljeno sub, 24.05.2008 10:26 | autor: shiza

slažem se s murder - ipak smo još uvijek djeca i ponekad nam je teško sjesti i učiti. ponekad ti periodi traju tjednima, ponekad godinama (hihi, opravdanje za sve loše ocjene ;))... i zato je državna matura dobra, jer stvarno daje svima šansu da takoreći u zadnji tren se prenu i počnu raditi... naravno, ako uspiju odrasti dovoljno do mature ;)

objavljeno sub, 24.05.2008 17:10 | autor: dance_on_air

Svaka čast tati,na snalažljivosti i upornosti i na tome što se na kraju ipak uozbiljio:) Ja sam u osnovnoj (od petog do osmog raz.) bila prilično loš đak,prvenstveno zbog toga što me svaka dva tjedna nije bilo dva tjedna u školi..kronična upala sinusa,heh. I onda se vratiš na nastavu s rupom od dva tjedna školskog gradiva,krenu testovi,ispitivanja a ti u masovnom zaostatku...Srećom,krenulo je nabolje u srednjoj,a onda i na faksu:) Uglavnom,da ne blebećem bezveze više,tati svaka čast,nadam se da ima još takvih slučajeva.

objavljeno sub, 24.05.2008 21:54 | autor: walt

samo se nadam da će s vremenom sve više biti naglasak na razvoju osobnosti učenika, usmjeravanju prema onome što svaki učenik osobno želi, a sve manje učenja na pamet gomile nepotrebnih stvari.

objavljeno sub, 24.05.2008 22:43 | autor: Pokemaniac

Neki na nesreću znaju šta ih čeka ako ne uče pa onda počnu štrebat previše...

objavljeno sub, 24.05.2008 22:59 | autor: sjena_

Čitam i razmišljam o tome kako moje dijete koje ima disleksiju ulaže ogroman napor da bi ponekad dobilo tek dvojku koju netko eto zasluži pukom srećom ili snalažljivošću. Ne bi htjela da pomisliš da išta imam protiv toga što se tvoj otac tako izborio za sebe, ja to smatram vrlo pohvalnim i dokazom njegove motivacije i usmjerenosti na cilj. Želim samo reći da ocjenjivanje nivoa znanja nije nažalost ispravno ocjenjivanje, mada je vjerojatno jedino objektivno mjerljivo. Ja smatram da bi ocjena u sebi trebala imati i elemente motivacije, trebala bi prepoznati napor i ustrajnosti koje je dijete uložilo i ne bi smjela biti samo odraz cilja nego bi trebala uvažiti i put prema tom cilju.
Žao mi je što većina profesora ni na koji način kroz osnovnoškolsko obrazovanje mog djeteta u ocjenjivanju, ni pismenog ni usmenog znanja, nije uzela u obzir njene teškoće mada ima pravo na "individualizirani pristup". Ne volim jadikovati i baš me vuče da obrišem cijeli komentar, jer mislim da sam napisala puno previše, a opet premalo...
Samo da ti velim još da se divim tvome ocu i ljudima koji se zadovoljavaju i s manjim postignućima i tako korak po korak dolaze do cilja, jer znam mnoge darovite i vrlo pametne ljude koji nisu bili u stanju ništa realizirati od svojih sposobnost baš zato što im je nedostajala ta usmjerenost, motivacija i ustrajnost i još k tome nisu mogli pristati na osrednjost pa su u tom nastojanju izgorjeli.

objavljeno sub, 24.05.2008 23:27 | autor: natuknica

Sjeno, o Sjeno, jako dobro znam kako se osjećaš! Pitaj malo ljude s kojima se družim - na što se razgovor sa mnom uvijek nekako svede? Uvijek na istu temu, na dijete za koje bih bila sretna i da je dobila 1 uz napomenu BRAVO umjesto NIŠTA NE RADIŠ! Kako ništa ne radi kad se lijepo vidi napredak? Jest, i nakon napretka, rezultat je za 1, ali taj 1 nipošto nije isti kao onaj prije. Što misliš zašto žvačem sve ovo? Kao da je snalažljivom djetetu problem provući se kroz bilo kakav sustav? Ono će iz svega izvući maksimum za sebe. Ali što s onima koji ne znaju izvući maksimum za sebe? O njima bi se valjda trebao brinuti sustav.

A vi drugi, prava je uživancija razgovarati s vama! Doista, sklonost je društva da sprema ljude u ladice, da im nalijepi labele i da se dalje o tome ne brine. Tu je onda važan kućni odgoj. Roditelji moraju naučiti djecu da se ne daju spremiti u ladice, da uvijek streme naprijed i da se ne daju omesti tuđim predrasudama.

Doista, kao što je ranije rekao Walt, zapravo i nije važno koju školu završimo, koji zanat izučimo, to ništa nije nešto što ne možemo promijeniti u bilo kojem trenutku. :)

objavljeno ned, 25.05.2008 08:29 | autor: ptica selica

svak ibi roditelj htio da mu djeca budu odlična u školi..međutim mislim da je najvažnije da su u današnje vrijeme snalažljivi..da izbjegnu crne stvari...a ocjene .. da važne...ali ne toliko....Život je ipak veliko izbjegavanje i snalaženje...

objavljeno ned, 25.05.2008 11:45 | autor: nomen_nescio

Zapravo, nije uopće bitno kad je netko nešto postigao u životu (uspio), dovoljna je sama činjenica da je. I najgore čovjek fali što se uspoređuje s ostalim (ili što ga drugi uspoređuju). Ovdje bih stavila jedan primjer koji bi, nadam se, dobro došao:" Život je velika staza s preprekama. Svaki čovjek ima svoju vlastitu stazu, od ostalih odvojenu visokim zidovima. Tvoja staza već ima jedinstvene prepreke namjenjene isključivo tvom osobnom razvoju. Čemu se onda penjati na zid kako bi vidio kako ide tvom susjedu ili kako bi njegove prepreke usporedio sa svojima."
Tvoj otac je uspio premda bi neki mogli reći da se kasno počeo penjati stepenicama svoga uspjeha,ali on je uspio.
A @Sjeno: Zaista ne sumljam da će tvoje dijete kad-tad uspjeti jer uvijek onaj koji se trudi uspije. Nije bitno kada će, niti kakav će uspjeh biti, bitno je da će se na kraju tvoje dijete ispuniti,a uvijek je,usput, lijepše kad znaš da si se za svoj uspjeh jako trudio. Tada je voće uspjeha slađe :)

objavljeno ned, 25.05.2008 19:32 | autor: Teta Dany

:)

objavljeno ned, 25.05.2008 22:14 | autor: kiksa

NEMAM NIŠ PAMETNO ZA REĆ!!!HEHE

objavljeno ned, 25.05.2008 22:14 | autor: kiksa

SVRATI DO MOG I KOMAJ KISS I POZZ

objavljeno ned, 25.05.2008 23:17 | autor: zenta

Tako su različiti naši putovi u odrastanju i obrazovanju....Ja sam s mojim sinom za popravni iz zemljopisa znala, koliko se kukuruza uzgaja u Kanadi a koliko kave u Gani....jer, to je bilo jaaaaako bitno

objavljeno pon, 26.05.2008 01:47 | autor: uzorita

Vidiš tvoj tata je imao ono najvažnije - volio je i cijenio sebe. To je pokretač, ta snaga. No netko mu je to usadio, netko tko ga je volio i bio uz njega... To je najvažije taj stup kojeg imamo ili nemamo. Ljudi se razvijaju svakodnevno, naravno da srednjoškolac ne može donositi životne odluke. I samoj mi je sada teško zbog nekih velikih odluka tada donesenih...

Znam mnoge poput tvog oca. Možda danas takvih ljudi više ni nema (među mladima). tako snalažljivih, bez obzira na sustav. U ono vrijeme i tadašnje školstvo činilo im se teškim, sigurno. Šokantno je gledati živote današnjih dvadesetogodišnjaka (čast iznimkama) i raditi usporedbe... Zamišljati te djevojke i mladiće jednoga dana kao roditelje i potporu daljnjim generacijama.

Da, ljudi se mijenjaju. No glavne poteze vučeš samo jednom, natrag nema.
I zato mislim da su ta posebna dječica u boljem položaju (žao mi je što ih poneki učitelji tako loše tretiraju). Oni su mali borci, naučeni na preživljavanje među vukovima. Snaći će se lakše kad ih zadesi stvaran život, van okrilja roditeljske zaštite, a preostali će ostati uplašenom dječicom zauvijek... Pod roditeljskim štitom. Koliko tek takvih poznajem.
Mislim da su tvoje kćeri na didu. Ako se ne pokazuje sada uskoro će... I ti si na njega, mislim. Ima ljudi koji cijene trud posebnih klinaca i pomažu im, razvijaju kreativnost, izvlače iz njihovih glavica pametne misli, ima...
No dođe vrijeme da djeca odu dalje... Tko zna što život nosi. Glavno da su sretni i sve što rade rade s ljubavlju. To je najvažnije. Biti će nam svima bolje. Pozdrav tebi

objavljeno pon, 26.05.2008 03:31 | autor: Tonkica Palonkica

vidiš što se s malo snalažljivosti i upornosti napravi :) svaka čast tvome tati!