objavljeno sri, 09.07.2008 09:56 | autor: medeja7

i tako korak po korak...Kiss:)))

objavljeno sri, 09.07.2008 10:23 | autor: natuknica

Hm, da. Kad se nalaziš na litici, kažu ti - nemoj gledati dolje, gledaj ispred sebe! :)

objavljeno sri, 09.07.2008 18:20 | autor: brada

U budućnosti, u društvu bez klasa, u slopbodi uvijek će postojati nužni i voljni rad! Nužni je onaj koji se mora obaviti. Ako se rasporedi ravnomjerno na sve onda nikome nije teško! Voljni rad želi svako i zato svakome treba pružiti vrijeme vlaqstita voljna rada. Mi živiumo u komuni. Unatoč činjenici da smo svi visokoobrazovani s titulama do kojih ne držimo previše jedan sat dnevno odvajamo na održavanje čistoće, košenje, obrađivanje voćnjaka da bi ostalo vrijeme provodili u učenju, druženju i vlastitom kreativnom radu. Našu Utopiju živimo sada. Rad naas čini veselim. Više ne možemo zamisliti život bez rada jer nas nitko ne eksploatira, ucjenjuje ili prisiljava... Živimo skromno, ali zato smo slobodni! Trenutačno gradimo vlastitim rukama (to je dodatni sat nužnog rada) kuću nezavisnu od energenata. Za sada imamo vlastitu struju i nezavisno grijanje. Uskoro ćemo kopati bunar. Rašljar je otkrio bogato nalazište vode na našoj zemlji...

objavljeno čet, 10.07.2008 12:48 | autor: Zenzena

@ medeja - korak po korak... to je najteže. ja bih skalala - u dalj, ili trčala, ili rolama...

@ natuknica - baš tako - nikad ispod, uvijek naprijed :)

@ brada - Slažem se da je dobro raditi skupa s drugima, raditi sve poslove bez obzira na titule, slažem se da titule nisu važne, i da nas rad oplemenjuje. Svim srcem podržavam skroman život, obzirnost prema energentima, neovisne kuće, ravnopravnost svih ljudi.
Isto tako nemam ništa protiv da se izdvajanjima iz poreza financiraju siromašni, bolesni i slabi - to kako se to kod nas radi drugi je par opanaka. Umjesto da političare kritiziramo, možemo se za njih moliti, ili i sami nešto poduzeti, po mogućnosti dobrotom, strpljivošću i razumijevanjem.

A komune... eh, svi smo mi nekad mislili da ćemo živjeti u komuni, ili da bi nam se tamo svidjelo. No, između komune i obitelji biram obitelj, i to obitelj u široj društvenoj zajednici, od ulice, preko grada, do države. Želim živjeti tamo gdje sam se zatekla, nadajući se ne promijeniti cijeli svijet, nego, ako mi bude dano, osvijetliti onaj dio svijeta na koji imam utjecaj, a to j e prije svega moja obitelj. Ne da nemam zamjerki na svijet u kojem živimo, i ne da sam zadovoljna svim potezima vlasti, i ne da mi svi aspekti obitelji (i uže i šire) pašu, ali umjesto isključivanja bilo sebe, bilo drugih, odabirem uklkjučivati sebe, i druge u svoje srce, život, i ljudskost. Sve nevolje, teškoće, sve prepreke i svinjarije dio su naše ljudskosti i nema smisla da zbog njih zaboravimo ono najvažnije - ljubav.
Obitelj ima veliku prednost u tome što zbrinjava ljude - i one male, i one stare, i one zdrave, i one bolesne, i svima MOŽE - uz trud i rad - pružiti dobro mjesto za život. Nadam se biti na pomoć roditeljima kad ostare - kako vi koji živite u komuni gledate na to?
Kako gledate na brigu o djeci?

Čitanje vašeg bloga, moram ti reći, ostavlja me praznom, ostavlja me žalosno, isključenom... dobri su u komuni - ostali su indoktrinirani, žrtve, kupci... I čujem previše protiv, čujem previše osude, kritike, previše bijega od.

No, svemu usprkos, želim vam uspjeh u vašim hvalevrijednim inicijativama, i puno, puno sreće i ljubavi.