objavljeno čet, 13.05.2010 22:35 | autor: natuknica

O, ja bih tako voljela doznati taj recept....

objavljeno čet, 13.05.2010 22:56 | autor: mirna22

pobjedila sam lijenost i strah uradivši neke stvari koje su me plašile.obojila sve tamne misli duginim bojama,zahvaljivala bogu na svim divnim stvarima,zabavila se fizičkim radom slušajući i have a filling od black eyed peas,gledala smiješne filmove,na silu radila stvari koje me vesele,na silu,tjerala se na pisanje,čitanje,pravljenje kolača..i sve i ništa.isplivala sam a kako,sam bog zna.sam bog zna.jer stvarno sam počela razmišljati o smrti jer nisam imala snage tako živjeti dalje.htjela sam da sve to prestane,da sve opet bude kako je bilo..i bog me čuo,i svi sveci koliko sam ih dozivala,al nisam molila,bila sam prelijena za to.a inače molim se,to mi je kao uspavljivanje,taj mali razgovor sa bogom,smiruje me.

objavljeno čet, 13.05.2010 23:23 | autor: natuknica

Da. To si ti. Nekom drugom to usaditi, to je već malo teže. Makar, zapravo, dala si mi odgovor. Već mi je ista tehnika pomogla. U ovom konkretnom slučaju, mislim da me bijes sputava. Neprestano mislim - zašto se ona ima pravo osjećati loše, a ja ne?

objavljeno pet, 14.05.2010 00:26 | autor: Garbage

Meni bliska osoba je isto tako imala taj problem. Izvukla se. Hvala Bogu. I razumnom psihijatru. :)

objavljeno pet, 14.05.2010 18:24 | autor: mirna22

pa da,kao da nekim ljudima i roditelji i okolina daju puno više za pravo,dok nas smatraju jakima i nezamislivo je da i mi imamo potrebe,želje,osjećaje.moj brat je uvijek imao pravo na sve,uvijek su strepili nad njim i zato je ostao beba,i dalje ima izljeve ljutnje,kao dijete.nije razvio taj mehanizam kontrole nad samim sobom ili mu bolest to nije dopustila,ne znam više.moj drugi brat to zna i prigovoriti roditeljima a ja sve više postajem kao moji roditelji.popuštam,jer kako odgojiti odraslu osobu,kako pomoći osobi koja nije sazrijela..i mene to ljuti ali krivim bolest.kako mene ljuti ta bolest..moraš je sakrivat od ljudi,nitko ti ne može pomoći..a nisi svjestan da si bolestan..i najgore je to što je bolesnik u svom osobnom paklu..a ne možeš mu pomoći..ne možeš sebi pomoći da to sve preživiš..

objavljeno pon, 17.05.2010 09:56 | autor: natuknica

Znaš što, jako je teško reći što je bilo prije, kokoš ili jaje?
Imam 3 kćeri. Ove dvije mlađe neprestano opominjem neka jedu. Sad ovo, sad ono. Šesnaestogodišnjakinji sam obećala minival kad bude imala 52 kile. Roditelji čija djeca jedu bez problema mi govore neka ih pustim. Jesti će, kao, same kad budu gladne. Ali meni se nekako ne da provjeravati hoće li jesti ili će završiti na infuziji. S tom istom sam išla i psihologu jer je imala problema u školi. I kaže meni psihologica - vi je previše kontrolirate, ne date joj da postane samostalna. Kažem ja - čekajte malo, to je dijete s 11 godina samo išlo u grad kupiti poklon za rođendan prijateljici. Niti jednog časa nisam sumnjala da neće kupiti dobar poklon ili da se neće znati vratiti doma. Zašto ne nadgledam toliko stariju kćer? Zato jer njoj to nije potrebno.

Mislim, ja uopće ne sumnjam u sposobnost roditelja da procijeni koje su mogućnosti njegovog djeteta. Čak niti kada je u pitanju moja mama. Znam zašto se nije brinula za mene i zašto se nikada nije prestala brinuti za moju sestru. Možda ne odabiru uvijek ispravni način da pomognu svom djetetu (jer nisu ni sveznajući ni svemogući), možda ne znaju kada odustati od nekih očekivanja u pogledu svog djeteta (ja bih voljela da mi kćer ima 65 kg, ali za početak, zadovoljit ću se i s 52), ali jako dobro znaju koje dijete ima veće, a koje manje potrebe.

Ipak, od svoje sestre očekujem da bude odrasla osoba, da upravo kao ti, sama odluči biti dobro. Ne može to nitko drugi odlučiti umjesto nje. Kada bi je stalno netko gurao. Eto, baš kao pegla - kada je uključena u struju, malo grije, malo ne, a kada nije uključena, ne grije uopće. A tko ima snage biti neprestano njena struja? I zapravo me izbezumi kad imam osjećaj da moram biti i njena i svoja struja. Iako imam to iskustvo, kada sam molila za svoju kćer, da je PRIHVATIM, da je ne nastojim mijenjati, da su onda stvari krenule na bolje. :)

objavljeno ned, 23.05.2010 20:44 | autor: NightsInWhiteSatin

vesela,nasmijana i vedra osoba.i kako se to dogodi,da se sve okrene naopako nek mi netko objasni.

objavljeno ned, 23.05.2010 21:00 | autor: mirna22

pa to je najgore,rekla sam mužu da znam pronaći uzrok te depresije nešto bih postigla u životu.bila bi to moja pobjeda,ali ne znam..ne znam hoću li primjetiti ako opet dođe..

objavljeno ned, 23.05.2010 22:22 | autor: natuknica

Uf, joj, da, to je gadan osjećaj. Ipak, mislim da se svaki put sve lakše primijeti. Samo ostaje pitanje imaš li tada volje nešto poduzeti. Mislim da uzrok ne treba tražiti vani nego u svojoj želji da se stvari promijene. A ti si tu želju već pokazala.
Ma znaš što, kad je mojoj sestri bilo najgore, onda mi je, tada naš zajednički, šef rekao - ti joj moraš pomoći. Tebi ne smije biti loše jer ti imaš troje djece. I koliko god me tu i tamo uhvati osjećaj da to nije fer, da ona ima taj luksuz da bude loše, a ja ga nemam, ipak mislim da ima pravo. Djeca su veliki razlog da se čovjek ne preda. :)

objavljeno uto, 10.08.2010 01:09 | autor: oaza

i ja kažem: ne ponovilo se.......:-))