objavljeno pon, 18.12.2006 12:56 | autor: deelite

... ... srećom da je post završio jer više nisam ništa vidjeo od tekućine koja mi se nakupila u očima. Prsa su mi postala premala i nedostajalo mi je zraka. Divim vam se na hrabrosti koju ste imali otići onamo. Nisam kao Tomo iz BB da plačem za svaku sitnicu, ali ne znam bih li i sam imao hrabrosti napraviti takav korak. Ne znam kako je biti tamo, no tvoje tople riječi su dočarale toplinu tvojega srca, a to je dovoljno...

objavljeno pon, 18.12.2006 13:36 | autor: mutti

:-)))

objavljeno pon, 18.12.2006 14:24 | autor: duga

Da, dugo mi je vremena trebalo da sredim svoje osjećaje, da u meni sazri odluka da volontiram u domu, koju ću konačno i ostvariti poslije Nove. Da li ću moći, to tek moram vidjeti, ali ako ne probam neću ni znati...Moji su sinovi ljudi, unuci imaju mamu, a mene trebaju neka druga djeca, a i ja njih...čitamo se

objavljeno pon, 18.12.2006 15:19 | autor: Anlah

... veliki, veliki osmijeh...

objavljeno pon, 18.12.2006 15:35 | autor: duga

da, ponovno se smijem,ali puno je suza poteklo...

objavljeno pon, 18.12.2006 15:39 | autor: Anlah

Poslat ću Vam ja nekoliko fotki ovih dana-da nacrtamo još koji! :)

objavljeno pon, 18.12.2006 18:02 | autor: Feba

Susret s tom dječicom ne ostavlja nikog ravnodušnim. Razmišljala sam o tome da volontiram tamo ali imam mnogo nedoumica.

objavljeno pon, 18.12.2006 19:32 | autor: selma

:))

objavljeno pon, 18.12.2006 19:40 | autor: berulia2

...:)

objavljeno uto, 19.12.2006 09:18 | autor: duga

grlim vas...Feba, koje nedoumice te muće?

objavljeno uto, 19.12.2006 14:46 | autor: Morky

Ja sam ove jeseni skoro završila kao volonter u Udruzi RODA, no spriječili su me na poslu...

objavljeno ned, 24.12.2006 00:43 | autor: monday

dirnilo me skroz :`(

objavljeno čet, 28.12.2006 21:44 | autor: taychie (Neregistriran) (Neregistriran)

Bila sam tamo...iz jednog drugog razloga. Sjedila u čekaonici da dodju 2 male djevojčice, vrckave,vesele, s plavim uvojcima poput anđeleka. Kraj mene je sjedio jedan bračni par s djetetom. Neznam razlog zašto je to dijete u Domu, samo sam naslućivala. Dječak je spontano pristupio meni. Iznenadila sam se...jer djeca mojih prijatelja obično trebaju neku motivaciju da pristupe. Sjeo si je kraj mene i papao mandarinu. Ponudio me s njom! On mene!! Zahvalila sam mu se i rekla neka sve popapa da naraste veliki. Glupi odgovor..ali jednostavno sam ostala bez teksta. Sa stola je uzeo papir i olovku i zamolio me da mu nešto nacrtam. Crtali smo kućice, cvjetiće, srčeka...čak i obrise svojih dlanova i prstiju. No, kada sam počela crtati malog Ivicu (znate ono, točka-točka-točkica, crta-crta-crtica, gotova je glavica, jedno uho, drugo uho, maleni šeširić, veeeeliki trbuščić...) maleni me jednostavno upijao. Ne mogu vam objasniti taj osjećaj, prošla je više godina dana od toga, ali uvijek me nešto stegne pri srcu kad se sjetim toga - neka sreća ali i velika tuga..

objavljeno pet, 29.12.2006 12:33 | autor: duga

Draga moja taychie, toliko te se puta sjetim i molim za tebe.Nisam ni slutila da dijelimo ovo iskustvo.Puno, puno zdravlja prije svega...Nek ti s lica nestane tuga Voli te iskreno -duga

objavljeno pon, 23.07.2007 23:02 | autor: maja (Neregistriran) (Neregistriran)

čitajući ovaj post zaplakala sam. i ja sam posjetila djecu u nazorovoj i nikada neću zaboravti jednog djećaćića antonija. najviše su me se dojmile njegove oći.kad me vidio primio me za ruku i nije puštao. u domu sam provela par sati i nisam ga htjela napustiti. čim upišem fakultet, nadam se pedagogiju i socijalni rad otići ću volontirati jer jednostavno osjećam neku potrebu da budem s tom djecom.