objavljeno ned, 09.12.2007 08:17 | autor: Rajna

S godinama, naučimo kontrolirati emocije. Sami krademo od sebe i spremamo u ladice. To je život. Zašto žaliti za prošlim. Naući isčekivati bolju budućnost.

objavljeno ned, 09.12.2007 09:29 | autor: medeja7

Dobro došla...Na sreću SREĆA se nikada ne može potrošiti...možda je na trenutak ne vidimo...ili nam izmakne,pobjegne...a onda se opet pojavi u svoj sbojoj veličini. Smiješak.Kiss:)))

objavljeno ned, 09.12.2007 12:50 | autor: natuknica

Ja bih pitala - što to stvara knedlu u grlu? Ili koji je to zalogaj bio prevelik? Prošlost se ne može vratiti i život u prošlosti ne može stvarati ništa osim tuge. Prošlost su uspomene (a lijepe potiskuju ružne), a u sadašnjosti stvaramo uspomene za budućnost. Život bez problema ne postoji. Nemamo drugog izbora nego prihvatiti ih i naučiti se nositi s njima. Onda radost opet pokuca na vrata. :)

objavljeno ned, 09.12.2007 14:47 | autor: bluemotion

Eh taj Balašević. Ja sam ga davno slušao sa osobom koja ga je voljela, a možda je i voljela mene zato što ja volim nju ili zato što volim balaša. Tko će ga znati. Tako je to. Sjeta je zajebana stvar.

objavljeno ned, 09.12.2007 15:27 | autor: provincijalka_86

Da, s godinama kontroliramo emocije. Ja dvadesete doživljavam kao godine preispitivanja i traganja. Svaka odluka koju donesem, bar imam takav utisak, ostavlja trag za cijeli život. Sve se svodi na pitanja: Je li on pravi, jesam li izabrala pravi poziv, je li to što studiram baš ono što želim, i ono ključno: Šta želim? I kao što Balašević (a ko drugi? :)) kaže: "Sretni nikad ne razmišljaju o sreći. To je posao za nesretne. Svi primete sreću u nesreći, a o nesreći u sreći razmišljaju samo blesavi. i iskusni..." Pa valjda sam ja od onih koji vide nesreću u sreći, s tim što iskusna nisam definitivno, a blesava očigledno :)! I Natuknice, znam da je paradoksalno, ali ja zaista vjerujem da treba živjeti trenutak a ne razbijati glavu prošlošću! Valjda ona Djevica u meni ne da mi mira! Stoga se bojim da zbog vječnog analiziranja svega u sebi i oko sebe ne propustim priliku dastvaram nove lijepe uspomene. I znam da život nosi probleme, ali još uvijek ne znam kako se nositi s tim!? A opet, čini mi se, da nema sjete sve bi bilo lako... Uh, što sam se ja raspisala! :) P. S. Danas sam očekivala da će pisati komentara 0. Hvala vam svima što ste me ohrabrili! Moram priznati da sam se vašim komentarima obradovala kao malo dijete. Nadam se da ćete moje početničke greške shvatiti sa razumijevanjem, jer ako sam i u čemu neiskusna onda je to ovaj 'blogerski svijet'!

objavljeno ned, 09.12.2007 21:51 | autor: grijesnica

...draga moja (sorry sto te tako oslovljavam), kao da citam sebe i svoj zivot

objavljeno ned, 09.12.2007 23:21 | autor: natuknica

Ne znam o kakvim to početničkim greškama govoriš, ali to i nije tako bitno. ;) Imam jedan post u glavi, samo nikako da ga pretvorim u prave riječi, ali jednom valjda hoću. O tim problemima koji dođu i svakako su neminovni pa se onda naučimo nositi s njima, a oni prođu. To je nekako put kojim nam je svima proći iako svi volimo misliti da će problemi baš nas zaobići ili da se već jako dobro znamo nositi s njima. ;) Ali podsjetila si me i na razmišljanje jedne moje prijateljice, baš pred udaju - "Treba li ostaviti nešto što je 90 % dobro da bi se krenulo u potragu za nečim što je 100 % dobro? I nije toliko pitanje hoću li naći to što je 100 % dobro već postoji li to uopće?" Ja mislim da ne postoji. Mislim da je put od 90 % do 99,9 % onaj kojeg treba zajednički izgraditi. :)