objavljeno ned, 14.12.2008 03:32 | autor: oaza

Kaže se da je ljuski griješiti i da se na greškama uči, a koliko je potrebno da se nauči?
Božanski je opraštati i puno je bolje biti taj koji oprašta, ali zašto onda "nabijati i dalje na nos" osobi koja je pogriješila ako te greške više ne radi...

objavljeno ned, 14.12.2008 05:44 | autor: Gospar

Naravno divan post kao i uvijek Natuknice moja draga...ma toliko dobar da se na njega i nema što komentirati jer si ti sve rekla :) Bravo!!!

objavljeno ned, 14.12.2008 08:19 | autor: ita

Lijepo razmišljanje. Slažem se sa svime. Mislim da na svijetu ne postoji osoba koja ne bi željela dobiti oprost. Ako to ne pokazuje ne znači da i ne želi. U to sam duboko uvjerena.

objavljeno ned, 14.12.2008 09:41 | autor: frka

meni nije problem zatražiti oprost ni dati ga...ne jednom sam se djeci ispričala radi nagle reakcije, nepsporazuma, nepotrebnog vikanja...međutim, ima ljudi koji "oprosti" ne znaju primiti...zamisli situaciju u kojoj imaš jaku potrebu reći oprosti, ali dvoumiš oko reakcije onoga tko oprašta...obično smatramo da je teže reći oprosti nego čuti oprosti...e pa ima i onih koji će vitlati s tvojim oprosti kao mačem iznad tvoje glave

ovo je bila samo još jedna nautknica na istu temu:))))

objavljeno ned, 14.12.2008 10:12 | autor: sjena_

Netko je rekao da je griješiti ljudski, a praštati božanski i ja stvarno mislim da je pravi oprost dar koji nas najviše približava našoj božanskoj prirodi.
Oprost dolazi iznutra, iz potrebe da se oslobodimo lanaca koji nas vežu. Oprost se daje iz srca, ne iz uma, on je stanje svijesti i duha. Zbog toga ako kalkuliramo kakav će učinak na osobu proizvesti naš oprost, onda to i nije oprost, jer oprost nije vezan za učinak i rezultat, za posljedice svog čina. Oprost daje slobodu onom tko je oprostio, on daje unutrašnji mir i pomirenost s događajem i osobom koja nam je nanijela neku bol. Zato se oprostiti može i bez riječi, kada više nismo u kontaktu s osobom kojoj trebamo oprostiti, kada ona više nije živa. Oprost iz srca liječi duševne rane.

objavljeno ned, 14.12.2008 12:02 | autor: putuzatvorenisvijet

draga sjena je napisala predivan komentar...
draga natuknice ja ću samo natuknuti "oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim"
:)

objavljeno ned, 14.12.2008 12:53 | autor: ita

Htjedoh nešto dodati, ali @sjena je savršeno izrekla sve. Baš kako treba biti.

objavljeno ned, 14.12.2008 13:52 | autor: natuknica

Ljudi, hvala vam.
Trenutno sam u fazi u kojoj se teško koncentriram na čitanje pa i na pisanje, kako se vidi.
Pada mi svašta na pamet dok čitam vaše komentare, pričam s vama sve u 16, ali ne uspijevam to sve napisati. Oprostite mi i što ne ostavljam baš tragova na vašim blogovima. :) Nadam se da ćete mi moći oprostiti. :)

Bacam tu neke misli, ali pravo blago su vaši komentari koji ih nadopunjuju i zato vam svima veliko HVALA! :)

objavljeno ned, 14.12.2008 13:59 | autor: medeja7

opraštamo ti Naty-woman... šalim se, nije potrebno ništa dodati nakon prethodnika... rekli su puno i više... Kiss:)))

objavljeno ned, 14.12.2008 16:56 | autor: makebejka

hm, i meni se dogodilo ovo s roditeljima i ocjenama, i onda te to tovede u situaciju kad više ne znaš što možeš od roditelja očekivati i mislim da je ta nedosljednost gora nego da uvijek viču.
s druge strane znam one priče: ja sam ti oprostio ali nisam zaboravio?
ako mi to stalno trljaš na nos jer preko toga nisi prešao znači da nisi ni oprostio, mislim da je jako malo ljudi sposobno zaista oprostiti

objavljeno pon, 15.12.2008 11:48 | autor: Anamil (Neregistriran)

Predivan post, ponekad izrečeš točno kako i ja mislim. Griješiti je ljudski, a opraštati je još ljudskije. Jer prava veličina čovjeka se očituje u njegovoj moći opraštanja. A lakše je oprostiti drugome nego samom sebi. I treba znati oprostiti iskreno. Svim srcem.
Još bi stavila prekrasne stihove koji su mi pali na pamet čim sam počela čitati tvoj post, predivni stihovi Gibonnija: "Moglo bi bit da je lakše umrit nego drugima reć OPROSTI..."

objavljeno uto, 16.12.2008 20:55 | autor: lovkinja

"dati oprost" - to mi nekako religiozno zvuči, ali vrijeme je predbožićno, pa...no, ja nisam religiozna, pa ne mogu nikome dati oprost, a ne mogu nikome ni ustanoviti grijeh iz istog razloga. Ako sam nekome nešto zamjerila to je u meni, netko drugi možda ne bi zamjerio istu stvar. Onda znači na meni je da odlučim: hoću li se duriti ili ću potražiti zabavnije stvari o kojima ću misliti. To uvijek imam na umu kada sam na nekoga bijesna, a bijesna sam, itekako, bila često u životu. Ako se radi o opraštanju djetetu, tu nema dvojbe: sve im je unaprijed oprošteno; samo, djeca trebaju vodiča, moraju naučiti što se smatra dobrim a što ne, kako se treba ponašati u životu da bi njima bilo bolje, a u tu svrhu moramo ih podučiti, pa ako je to ponekad malo oštrije, samo će shvatiti da su nas povrijedili- ili da su jako pogriješili. Odgoj je i inače vrlo komplicirana stvar, ima puno udžbenika o tome, ali kad se nađeš u situaciji, pred konkretnim djetetom, onda moraš sam odabrati kako ćeš postupiti s obzirom ili bez obzira na sve poduke o tome koje si primiila. Tko nije bar nekad pogriješio u odgoju, taj se nije još rodio. Ah, vidim da mi je tema intrigantna :)))

objavljeno sri, 17.12.2008 19:14 | autor: Viktorija2

OProštenje nekome za nešto je potrebno ponekad i mnogo puta u sebi izreći, da bi čovjek prema onome koji ti je učinio zlo osjetio mir. No najstrašnije ti je kad ti zlo učini moćnik. I kad mu je savršeno svejedno jesi li mu ili nisi oprostio. Uopće ga se ne dotiče tvoja patnja i povrijeđenost. Tada se osjećaš podjednako jadno ako oprostiš i ako ne oprostiš. Inače Natuknice bio ti je veoma dobar komentantar o svetom Augustinu na mom blogu . ali sam zbog satanista okrenula raspravu u drugom smjeru.

objavljeno čet, 18.12.2008 10:37 | autor: tonkica palonkica

mislim da je sebi ponekad najgore oprostiti jer od sebe samih n e možemo pobjeći ni trena..

objavljeno čet, 18.12.2008 10:50 | autor: Lejla (Neregistriran)

Drugima oprastam lakse nego sebi .
Zavisi od situacije ,od osobe koja nas je povrijedila i moli za oprostaj (ako uopste moli) i sto je najvaznije zavisi od nas samih tj. koliko puta oprostiti treba mozda toj jednoj te istoj osobi.
Djeca uce od roditelja sta je oprastanje ali trebali bi i nauciti sta je odgovornost .
Mislim ako ucinim nesto lose ,ako nekog povrijedim trebala bi imati smisao za odgovornost i ,iako nas nekad strah priznati nase greske,i zatraziti oprost .
Mislim da je nama svima lako oprostiti jer smo ,bar neki od nas, svjesni da i nama bude lakse poslije toga jer taj otrov ne zeli niko sa sobom nositi ko neki teret a poneke osobe u zivotu nasem zasluzuju uvijek i drugu sansu .Oprastamo neke stvari ali tesko ipak zaboravljamo a i to zavisi koliko nas neko povredjuje ,uvrijedi ,ponizi ili osteti. Postoje par stvari koje su meni licno veoma vazne kao sto je povjerenje ,postovanje i iskrenost ,ne volim da me se laze i to ne oprastam lako a sve ostalo mogu mada i to treba vremena jer smatram MI sami trebamo biti dovoljno zreli i svjesni da cemo mozda nekad traziti neciji oprost .
Pozdrav Natuknice :)

objavljeno čet, 18.12.2008 10:55 | autor: http://theycallmelucifersangle.blog.hr/ (Neregistriran)

jao kaok sladak blog.....

objavljeno pet, 19.12.2008 00:12 | autor: guda

kao i uvik otić odavde da bi se ponovo vratila da bar na čas nahranit se lipotom i dubinom riči ovdje napisanih.negdi sam drugo .malo u pjesničke vode otišla .valovi.bloger.hr .vjeruj ovakvih ljudi ka ovdi i zajedništva više nigdi.hvala na podršci nisam i neću vas zaboravit.stanje je dobro borba traje i trajaće nedamo se.hvala još jedamput za svaku lipu rič

objavljeno sri, 24.12.2008 19:02 | autor: medeja7

Sretan Božić tebi i familiji želim.Kiss:)))