objavljeno uto, 16.02.2010 00:52 | autor: babun

to nije niš, moji kolege koji su doktorirali na pmfu zaboravili su kako se derivira najobičnija funkcija (za razliku od mene koji sam u top formi jer me parcijalne očekuju na proljetnim rokovima)

objavljeno uto, 16.02.2010 02:20 | autor: monday

Čim mi netko matični faks spominje, moram se javit :D

Pozdrav ;)

objavljeno uto, 16.02.2010 09:57 | autor: inicial

hehe natuknice, s jedne strane, nije loše znat i ono što čovjeku nikada neće trebati, a s druge, stane, ode vrijeme uzalud na nepoterbne stvari...eh, kad bi čovjek znao...

objavljeno uto, 16.02.2010 10:37 | autor: selma

:))

objavljeno uto, 16.02.2010 12:35 | autor: Anamil (Neregistriran)

a što je to ?
Za moj pojam matematika je četiri osnovne operacije, plus još pokoja po potrebi, a viša matematika je za znanstvenike. Još je u redu da se takvo što uči na tvom faksu, ali neke stvari što se uče u osnovnoj i srednjoj školi .... mislim da su rekli da će smanjiti programe i knjige
Ali to je (opet) druga tema.
Osjećaj se pozdravljenom :)

objavljeno uto, 16.02.2010 13:14 | autor: medeja7

a možda, možda velim... i nije uzaludno... možda... Grlim...:)))

objavljeno uto, 16.02.2010 13:23 | autor: xvii

hehe ja ih koristim u poslu... pogotovo kad trebam učit studente :)
praktički koristim 99, 9% formula koje sam radila na FESBu kao student, a tada sam mislila da mi ih pola nece nikad trebati :)))

objavljeno uto, 16.02.2010 20:22 | autor: MerryMelody

Skužila sam ovo "Parcijal...".(dalje je sve bilo bla bla bla bla bla hmmm bla.)
Za matematiku sam tutlek, matematika je za pametne, a ja sam lukava i snalažljiva i ponekad zgodna.
Svaka ti čast na razumijevanju samog naslova vlastitog posta a kamoli sposobnosti da nešto tog nasloga i riješiš.
Da imam kapu sad bi je skinula i poklonila se do poda.

objavljeno uto, 16.02.2010 21:09 | autor: natuknica

Eeeeee, Babune, da postoji olimpijada iz parcijalnih diferencijalnih jednadžbi, mogao biš tempirati svoju formu da bude na frhu baš u to vrijeme! ;) Ali nitko ne kaže da se na tome ne bi moglo poraditi... Mislim na pokretanju matematičkih olimpijskih igara. Znam za olimpijadu iz fizike, ali ne znam za onu iz matematike. Što ništa ne znači. Ja ionako nisam u toku. Za to imam tebe! Uf, nadam se da te nisam opet nečim uvrijedila. Inače, ne mogu reći da ne razumijem te koji su zaboravili derivacije (mada je to jedno od meni najdražih područja), čovjek jednostavno pošemeri. Sjećam se kad je mene sestra u osnovnoj školi pitala da joj pomognem riješiti neki trokut. A ja kažem - to ne ide bez trigonometrijskih funkcija. A što ti je to? Kad se čovjek nauči rješavati na kompliciraniji način, zaboravi onaj jednostavniji. :D :D :D Inače, da ljudi ne zaborave neke stvari ne bi nikada ni mogli smisliti vic: - Ide operator deriviranja ulicom i vikne jednoj funkciji: "Dođi mala da te deriviram do nule!", a ona mu kaže: "Šuti budalo, šta ne vidiš da sam ja e na x? I fakat, mislim si, kako je mogao ne vidjeti da je ona e na x????

Jooj, morala bim češće pisati matematičke postove, baš mi podižu raspoloženje. ;)
Pa makar i samo sporadičnim pozdravom. Ali ne mogu da ne pitam, na koliko si ti to fakulteta, Monday, kad jednog proglašavaš matičnim? :)

E, Inicial, upravo je to bila poanta mog posta, da to NISU bile nepotrebne stvari niti gubljenje vremena. Naprotiv. Baš kao što reče XVII, sve na kraju ispadne potrebno. Čude me studenti koji misle da znaju što im treba, a što ne. Jer i ono što se ne koristi, zapravo te nauči kako razmišljati. Baš sam gledala jučer liječnika koji mi je pregledavao dijete, imao je vrlo sličan način razmišljanja kojeg i ja primjenjujem u svom poslu. Kad me netko nazove i kaže "Kompjuter mi ne radi," moje prvo pitanje je "Je li uključen u struju?" To se pitanje jednostavno ne preskače jer može uštedjeti puno glavolomije i energije (ne baš električne). I sjećam se, još u moje vrijeme su se neki bunili protiv Pascala. Ja ga nikada ne bih ukinula, bez obzira na to što se ne koristi. Zahvaljujući njemu, mene je jedan kolega zafrkavao da razmišljam poput kompajlera. Ali meni je uvijek bilo lakše dobro stvari promisliti nego program 100 puta provlačiti kroz kompajler. Pa onda, fax ni ne služi da se nauči sve što se može naučiti, nego da te nauči kako treba razmišljati i kako doći do potrebnih informacija. Inače bim ja danas mogla lijepo sjedit doma. Jer nije bilo šanse da učim išta o windowsima na studiju. Ali, sve u svemu, to nije bilo ni potrebno. :)

Selma, hvala. :))

Anamil, e, taj dio mi nikada nije bio jasan, da se za ekonomiju odlučuju ljudi koji ne vole matematiku? Doduše, mogu zamisliti da se ljudi koji vole matematiku, NE odlučuju za ekonomiju. ;)
I ne, nisam pobornik smanjivanja gradiva u školama. Katastrofa! Samo sam za njihovu veću smislenost. A ne da dijete završi osnovnu školu s odličnim uspjehom, a ne zna što je to pučina. Sad, izgleda da bi i nekima u tvojoj firmi trebalo objašnjavati što je to pučina... ;)
Ma općenito, kako može u jednom razredu više od polovice djece proći s 5, a ostali s 4? Tu nešto definitivno ne štima. Ne kužim, šta su manje ocjene od toga kužne? Pa 3 je DOBAR. Hej, dobar! Znači da je to dobro. Nego šta, svi ispadamo lumeni? Moš si mislit.

E, Medejo, baš tako. Grlim i ja tebe. :)

Hvala ti na prilogu, XVII.

A ja sam mislila da je zadnja rečenica, kao i metoda spomenuta u njoj, svima razumljiva, MerryMelody. ;) Ma nije ti to niš posebno. Netko lijepo pjeva, netko crta, netko voli matematiku. Samo što se matematika ne može izlagati u muzeju ili slušati u kazalištu. Ne zato što to ne bi bilo moguće, nego zato što ne bi bilo gledatelja. ;) Razmišljala sam o tome da sakupim bisere svojih korisnika, ali sam zaključila da bi bilo premalo ljudi koji bi u tome vidjeli nešto "biserno". :)

objavljeno uto, 16.02.2010 21:21 | autor: giorgio(deleted) (Neregistriran)

Natuknica: 'Pa onda, fax ni ne služi da se nauči sve što se može naučiti, nego da te nauči kako treba razmišljati i kako doći do potrebnih informacija.' - Mislim da bi mi u nekim stvarima bilo puno lakse da mi je netko malo jasnije objasnio ovu jednostavnu stvar. Da mi je primjerice netko, čak u osnovnoj skoli, objasnio kako je ucenje daleko vise od skupljanja informacija i bubanja napamet vec da je rijec o ucenju procesa ucenja. Cudim se da i nakon zavrsenog fakulteta mnogi misle da je njegov cilj skupljanje znanja, a ne znanja o znanju. Ovako sam morao mnoge stvari sam nauciti, a to je nesto duzi put. No, mozda se i isplati, jer sam barem to naucio: uciti dok si ziv.

objavljeno uto, 16.02.2010 21:33 | autor: inicial

slažem se s tobom natuknice, iako, čini mi se da gledam iz malo drugačijeg kuta. npr. mišljenja sam da djeca, poput mog sina konkretno, koja uče biti dizajneri, ne bi trebali imati onu vrst i količinu matematike koju sad imaju i koja je u usporedbi sa nekim inozemnim obrazovnim programom za srednje škole na nivou fakulteta za matematičke znanosti. ne, ne pretjerujem. mislim da se trebalo malo prilagoditi obrazovni program za srednje škole. posebno onaj koji se odnosi na zadnje svije godine prof. usmjerenja te neke predmete ukinuti, odnosno zamjeniti drugima. ne kažem da se to ne radi, već da se ne radi u dovoljnoj mjeri. ali, u ovoj zemlji i za školstvo važi ona - kol'ko para, tol'ko muzike.

kao što gio kaže, volio bih znati poantu onoga što učim, a ne svrhu kvoruma. pozdrav ti

objavljeno sri, 17.02.2010 07:59 | autor: Anamil (Neregistriran)

Natuknice, moj faks je bio: kud svi tud i luda Fata. Moje želje su bile dijagonalno suprotne, ali na žalost nije bilo mogućnosti za to. Zato bi voljela da svojoj djeci dozvolim da studiraju ono što žele, jer koliko god mi je bilo lijepo na faksu i stekla sam i znanje i prijatelje, toliko imam osjećaj da sam fulala to "nešto " u životu.
Inicial, slažem se s tvojom zadnjom rečenicom. Više bi mi se sviđalo da djeci objasne neke stvari malo bolje, nego da ih filaju formulama i definicijama. Kada smo već kod matematike, stvoiti dobre temelje u osnovnoj školi, a zatim u srednjoj proširivati. Naravno da će jedna gimnazija ili tehnička ili građevinska trebati širu i kompliciraniju matematiku, ali npr. jedan psiholog siguno neće derivirati svog pacijenta :)
Pozdrav Natuknice i do čitanja :)
P.S. Zato mi je moja životna želja postala hobi :)

objavljeno sri, 17.02.2010 08:55 | autor: Anamil (Neregistriran)

Evo mene opet. Pročitala sam jednu izjavu Einsetina o školstvu i školovanju, pa je moram staviti ovamo:
„Doista je pravo čudo da ljudska znatiželja preživi osnovnu školsku naobrazbu; jer ono što takva osjetljiva biljka treba više od ičega, osim stimulacije, jest sloboda.“

objavljeno sri, 17.02.2010 11:02 | autor: natuknica

Eto ti ga na, Giorgio, ma izgleda da bih ja, i kad bih išla pisati o uzgoju gljiva u podrumu opet završila na raspravi o školstvu. Kako kažu, jezik uvijek ide na zub koji boli. Negdje sam čitala da se u Austrougarskoj, u gimnaziji (a to je onda bilo ono što danas zovemo višim razredima osnovne) učio latinski jezik. Ne zato što je djeci u životu bio neophodan, nego zato što su upravo učenjem hrpe naizgled besmislenih podataka najbolje mogli savladati mnemotehničke metode. Zato je onda ispalo da je bilo otmjeno govoriti latinski. Mogu razumjeti da je liječnicima i teolozima potreban (zgodno je to kako liječnici mogu o zdravlju i bolestima razgovarati ako i ne govore isti jezik u životu i ne poznaju materinji jezik onog drugog), ali za ostale, latinski je uglavnom bio dokaz dobrog obrazovanja, dokaz pripadanja nekoj višoj kasti, jer ga ni u koje druge svrhe nisu mogli koristiti. Pa i danas se latinski smatra obilježjem opće kulture, a zapravo je njegova glavna svrha u savladavanju metoda učenja koje će se onda koristiti cijeli život. Isto tako i učenje pjesmica na pamet. Razvija one puteve u mozgu koji se koriste za pamćenje, a istovremeno život čini bogatijim. Danas sve više prevladava mišljenje da se djecu maltretira tjeranjem da nešto samo nabubaju, sve manje se pjesmica uči na pamet, moje tri kćeri su valjda sve zajedno kroz osnovno školovanje morale naučiti manje pjesmica nego ja sama, i tako nam od djece stvaraju invalide koji i na faxu očekuju da im sve bude servirano, a ne da i sami nešto naprave. Lako meni za fax, ali mi nije jasno kako ti ljudi misle sutra raditi bilo koji posao ako neće ništa sami napraviti? Tako se onda i događa da ljudi poginu u željezničkoj nesreći jer je čovjek očekivao da su dobavljači obavili razmišljanje o pogodnosti sredstva protiv korova umjesto njega. A kako se stvari razvijaju, takvih će situacija biti sve više.

Sad se moram pitati u kakav ti to dizajnerski smjer ide sin, Inicial, jer moja kći ima dva sata matematike tjedno i to kroz dva prva razreda srednje. Pa ti razmisli, kad već ionako mijenjate smjer. I, obzirom na to da mi je i webmasterstvo dio posla, ne bih se složila da web dizajnerima ne treba matematika, ako je to ta vrsta dizajnera o kojoj pričaš. Naprotiv, matematika značajno ubrzava dolazak do cilja u toj struci.
Vrlo često je poanta onoga što se uči upravo u UČENJU kao takvom, u razvijanju mozga i njegovih sposobnosti učenja, a ne u onome ŠTO se uči. Istina, ima i predmeta koji su tako organizirani da nastoje uništiti sposobnost logičkog zaključivanja, a ne razviti je. U te svrhe se u pravilu koristi povijest, dok matematika nikada nije bila politički predmet i ne može učiti djecu ničemu što nije logičko zaključivanje. Logičko zaključivanje je jako bitno. Da se bolje razvijalo kroz školovanje, ne bi sada bilo ovoga što zovemo krizom, znaš. Svi znamo njurgati na naše političare, a birali smo ih upravo zato što nas škola nije naučila onome što je trebala. Ili smo sami odbijali naučiti nešto jer smo smatrali da nam to neće trebati u životu. Upravo zato spominjem Windowse. Jer tko je na mom faxu mogao znati da će mi oni trebati u životu? Nitko nije mogao znati niti da će postojati. Ali su me trebali pripremiti za sve moguće situacije na koje bih mogla u životu naići. I to su učinili. Upravo parcijalnim diferencijalnim jednadžbama, među ostalim. Ali moja je sreća, kao i ljudi među kojima sam se u studentskim danima kretala, što mi uopće nismo razmišljali o tome što ćemo raditi. Da jesmo, davno bismo odustali od fakulteta jer veliki dio nas radi jednostavno poslove koji nisu postojali kada smo birali fakultet. Kako'š sanjat o tome da radiš ono što ne postoji? Ali mi smo upisivali fakultet upravo zato što smo htjeli uživati u onome što učimo i nije nam uopće bilo važno što ćemo raditi. Tako da i nismo mogli previše prigovarati svojim profesorima da nas uče stvari koje nam u poslu neće trebati jer o poslu nismo niti razmišljali. Razmišljali smo samo o savladavanju prepreka koje su pred nama na putu koji vodi, ne znamo gdje, ali sigurno negdje gdje će biti lijepo jer lijepo je već i samo preskakati prepreke. :)
A prigovore profesorima da ih uče nešto što im neće trebati, upućuju uglavnom oni kojima je fax sredstvo da dođu do radnog mjesta o kojem sanjaju. I još po mogućnosti sanjaju i o dobroj plaći. Čovječe, danas jesmo, sutra nismo. Plaće su sudaca bile male, danas su velike. Ko kaže da sutra plaće učitelja neće biti velike? Ko kaže da sutra neke druge plaće, koje su danas velike, neće postat male? Ne može nikako plaća biti kriterij odabira struke. Čak niti stanje na burzi. Treba birati struku u kojoj se čovjek osjeća ispunjeno, onda će i s malom plaćom biti zadovoljan jer će biti ostvaren i imati će manje potrebe da se svađa.

E, da, Anamil, sad kad spominješ, čini mi se da si mi to već rekla. ;)
I da, i ja bih željela da moja djeca rade ono što žele, no, da bi to mogla, moraju najprije znati što žele. Ja sad tek shvaćam koliko sam sreće imala zato što nisam baš imala izbora u životu. U prevelikom izboru ljudi se isto mogu lako izgubiti. Eto, baš sam nedavno razgovarala s jednom curom. Kada je upisivala fakultet, rekla sam joj točno u čemu je razlika između dva fakulteta među kojima se dvoumila. I ona je izabrala što je izabrala. Sad misli da je pogriješila. Sad joj se čini da je baš bolje ono što je prije mislila da nije bolje. Ali zapravo, sve to nije bitno. Bitno je naći svoj put, ostvariti se, bez obzira na alate koje pri tom koristimo. Bitno je stalno putovati i ne misliti - kad ću više stat i odmorit se? S takvim stavom je lakše.
Definicije su priča za sebe. Huh. Jako se dobro sjećam kako sam razmišljala da što je bitno znati kako se koji broj pri množenju zove, nije li najvažnije da ih znaš pomnožiti? Ali tu me fax malo izvitoperio i čini mi se da ne možemo niti razgovarati ako dobro ne definiramo stvari. Jer inače se može dogoditi da koristimo iste riječi, a da im dajemo različita značenja i da uopće ne razgovaramo o istim stvarima. I onda zapravo nema komunikacije. E sad, tu vjerojatno treba znati naći pravu ravnotežu, a treba i definicije koristiti tako da nam pomažu u životu, a ne da budu same sebi svrhom. Na žalost, tu je problem da često ni nastavnici ne razumiju ono što predaju i ne znaju smisao i razloge zbog kojih to predaju pa ne znaju ni cilj kojeg trebaju postići. Da, vjerojatno je upravo u tome poanta onoga što je Inicial rekao. Nije toliko ni bitno da đak zna zašto nešto mora učiti, nije neophodno niti da roditelj zna zbog čega mu dijete mora nešto učiti, ali kad nastavnik ne zna svrhu onoga što poučava, onda smo nadrapali. A ima raznih razloga zbog kojih nastavnici zaborave svrhu svog predmeta. jedan je i to što danas puno više zabrana u školama ima za nastavnike nego za učenike. I nastavnici se više boje razmišljati svojom glavom nego što to ne bi bili sposobni. :(

Ova Einsteinova izjava je vjerojatno primjenjiva na njega. Ja sam imala jedno znatiželjno dijete i mislila sam da se oko djece i ne treba puno brinuti, treba im samo biti pri ruci kada nešto pitaju i stvari idu naprijed. Malo morgen. Onda sam dobila dijete koje nije bilo znatiželjno. Dijete koje sloboda uopće nije zanimala, koje je ostavljalo dojam da bi najradije živjelo u što manjoj tamnoj zatvorenoj kutiji jer bi ga bilo što iz tog svijeta, koji ga uopće ne zanima, moglo pojesti. Dok sam shvatila što se događa, bilo je već prilično kasno. Stablo je bez potpornja raslo u krivo, i nikada ga neće biti moguće ispraviti, mogu mu samo pokušati usmjeriti grane tamo gdje ima manje sjene. E sad, forsitia baš voli rasti u sjenama. I biti grm. Ne moramo svi biti stabla, zar ne? Netko može biti "samo" paprat. No, ako mahovinu staviš na sunce, umrijet će. I gljiva bez vode. I pomidor bez sunca. Stvar je u tome da neke biljke dobro znaju što im treba i kako do toga doći. Vita jela, zelen bor, mogu biti posađeni u najtamnijem kutku šume, ali će na kraju narasti dovoljno visoko da dođu do sunca. Pomidor neće. Posadiš li ga u šumu, neće se razviti. Za razliku od bora koji će i u vrtu dobro uspijevati, ako ga posadiš preblizu kuće, prije će srušiti kuću nego što će on propasti. Naći pravu mjeru između poticanja djeteta i otkrivanja njegovih sklonosti s jedne strane i poticanja samostalnosti s druge strane, nije uopće lak posao. Kada nastavnik mora brinuti o tridesetak djece, još je teže.

Danas se čini da je jako moderno biti jela. I svi roditelji bi htjeli da im djeca budu jele. I ne zanima ih niti otkriti što im djeca stvarno jesu. Zato svi žele da im djeca budu odlikaši. Ali ne postižu to tako da potiču djecu na učenje nego tako da napadaju nastavnike. Pa onda nastavnicima lakše svima podijeliti petice nego gledati tko bi ih iza ugla mogao sačekati. Odjednom kao da niti ne postoje druge ocjene osim petica i četvorki. Čemu to vodi? Meni nije važno koje ocjene moje dijete ima. važno mi je samo da bude pristojno. Biti pristojan znači i pisati domaće zadaće, znači učiti. Ne nužno i naučiti, ali barem pokazati da si se trudio. A onda ćemo vidjeti što je to što ti ide bolje, što ti ne ide, što te čini sretnim i kreni lijepo u tom smjeru. Ako imaš sve petice, kako možeš znati što te čini sretnim?

objavljeno sri, 17.02.2010 15:18 | autor: Anamil (Neregistriran)

Eto nakon tvog dugog posta jedan kratki moj.
Slažem se s tobom da ne mogu svi imati četvorke i petice. I činjenica je da su prije ocjene bile šarolikije. Ali isto tako svaki roditelj želi da mu dijete ima što bolje ocjene, jer je stvarnost takva da je teško upisati se u školu koju želiš. I onda forsiraš dijee i objašnjavaš mu da mora učiti inače neće moći postati ono što želi. Možda sam ja u krivu, ne znam, ali s obzirom da moja djeca još ne znaju što bi dalje, bolje da ih forsiram na učenje. A starije dijete već itekako dobro zna koji predmet više voli. Iako i iz onoga "nevoljenog" predmeta ima peticu :)

objavljeno sri, 17.02.2010 17:42 | autor: inicial

eh natuknice moja - prije dvadesetak godina i više gledao sam jedan sf u kojem se prvi put pojavio touch ekran. nisam ni slutio da će za koju deceniju biti na tržištu. ali sam vjerovao da će to kad tad biti moguće. a da ne spominjem starwarsove prve generacije.hahaha. eto gdje znanost ode. gle, nisam ja protiv malo "rastezanja" moždanih vijuga sa "malopoterbnim" ili nepotrebnim gradivom odnosno, predmetima u školi. no, ako se već istražuje kvalitet školstva odnosno, intelektualni nivo djece određene generacije (može i množina) i ako isti pokazuju da većim djelom nisu dorasli količini i vrsti podataka kojim is se njupa, onda smatram da je vrijeme za prilagodbu. naša djeca nisu zamorčad pa da se vrše razni opiti na njima.

a glede windowsa i sl. tehnoloških ostvarenja novijeg doba, to je nešto što kad se pojavi, ministarstvo za školstvo i obrazovanje treba isprobati, pa kroz dodatne izborne programe uvesti na mala vrata u škole. pa ako se pokaže da je to opće savladivo, ajmo ga uvesti kao obvezni predmet. problem je u tome što se takvi terndovi kod nas ne prate dovoljno. zašto i bi kad nam trebaju novi mercedesi i audiji umjesto, računalstva i informatike.

bilo kako bilo, mislim da jednako mislimo samo što problemu ne pristupamo iz istog smjera i na isti način. ne osporavam tvoje mišljenje, niti namećem svoje. samo velim ono što i koliko znam.

objavljeno sri, 17.02.2010 21:52 | autor: lucile

ja i matematika kao krava i balet. svaka ti cast.

objavljeno sri, 17.02.2010 23:57 | autor: natuknica

E, da, točno. Školstvo je stvarno tema kojom sam opsjednuta. Možda i previše o tome razmišljam. I ne, nemam prave zaključke. Zapravo, ne znam niti da li postoje. Jer svaka promjena u metodi pristupa nastaje iz dobre namjere. Stvarno. U to sam uvjerena. Ali onda se ta novost pokušava pretvoriti u recept, u neki program bez IF petlji. Samo niz. Dobro smiksaj jaja sa šećerom, dodaj brašno i stavi u pećnicu točno toliko minuta. A nisu sva jaja iste veličine, nije svo brašno iste kvalitete. Pa ni pećnice. Takvim pristupom, jedan kolač će se savršeno ispeći, ali drugi može zagoriti, treći ostati polusirov. Rekla bih da je to poanta. Ne pali sa svakim djetetom isti pristup. I zato bi razredi, među ostalim, trebali biti manji.

I vjerojatno ne bim ja toliko o tome razmišljala da me nije dopalo dijete koje se muči u školi. Ja sam se kroz školu prošetala. O, imala sam predmete s kojima sam se više mučila i nisam imala dobre ocjene, ali me to nije opterećivalo. Imala je i moja gimnazijalka komada na kvartalu. I nitko se nije pitao kako joj se to dogodilo? Čak mi je njena razrednica objašnjavala da je to zato što ONA ne voli profesora. Ne zato što ona ne zna ili zato što bi profesor imao nešto protiv nje. Da su mi sva djeca ko ona, ne bih ni ja primijetila da u školstvu, ovakvom kakvo je, nešto ne valja. Mislim da ne bih. Makar bi mi svejedno dizali tlak roditelji koji zahtijevaju da profesori snize kriterije. Ja sam svoju lošu đakicu upisala u školu koja i nema niže kriterije, ima samo drugačije prioritete. I to je pošteno. Mislim da svi trebaju o tome razmisliti.

Da, Inicial, kužim da ostavljam dojam da se slažem sa školskim sustavom ovakvim kakav je, a to nije istina. Dakle, to je zato što se na tu temu uvijek razvežem, komentar je iovako ispao kilometarski, kakav bi bio da sam napisala sve što mislim? ;) Divim vam se, vama koji uopće imate volje to čitati. Ali da, smatram da nešto u školskom sustavu treba mijenjati. Nije da znam sve točno kako i što. Zato i razmišljam ovako, "na glas".

Kao prvo, Anamil, mislim da se prevelika važnost pridaje ocjenama. Ocjene su nekako jedino mjerilo kojim možemo djecu međusobno uspoređivati, ali, ako sva djeca imaju petice, onda što uspoređujemo? Dakle, velika je pogreška smatrati da su djeca sa slabijim ocjenama manje vrijedna. Pa ćemo svima dati petice da se ne bi netko osjećao zapostavljenim. Škola bi trebala pomoći djetetu da otkrije što je to što ga zanima i što voli. Isto tako i za što je sposoban. Znaš, moja sestra je neko vrijeme sanjala o tome da postane operna pjevačica. Ona voli pjevati. Ali to nekako ipak nije dovoljno. Ili barem nije to voljela u dovoljnoj mjeri da vježba dok ne dobije neku prihvatljivu izvedbu. Ja sam voljela pjevati u dovoljnoj mjeri da ne budem izbačena iz zbora. Ali to vjerojatno ne bi prošlo niti za prijemni u glazbenoj školi. Dakle, s mojom sestrom je to bilo: "Mani se ćorava posla, izvoli pronaći nešto drugo što voliš. Nećeš nikada biti operna pjevačica." I ne vidim što ima loše u takvoj izjavi. Nije ona manje vrijedna zato što glazbu bolje sluša nego što reproducira. Niti je manje vrijedan netko tko ne zna integrale. Niti je više vrijedan onaj tko zna parcijalne diferencijalne jednadžbe (sorry, Babun). Nije baš nitko ni više ni manje vrijedan, samo je sretniji onaj tko radi ono što voli. Zato je važno motriti u čemu je netko bolji i zadovoljniji i ocjene bi trebale biti pokazatelj toga, a ne mjerilo vrijednosti. I zato ocjene trebaju biti šarolike. Da čovjek može steći svijest o sebi. Ja nikada nisam željela da moja loša đakica dobije bolje ocjene od onih koje je dobivala, samo sam željela da i loša ocjena dođe uz jedan "bravo" jer se vidi da je uložila truda. I tada se ne bi zbog loše ocjene osjećala manje vrijednom, nego bi znala da je dala sve od sebe i da se to cijeni. Ovako, nije vidjela razloga da se trudi. I sada se vidi koliko joj je stalo do mišljenja nekih profesora, a koliko neke predmete doslovce ignorira i to ne zato što profesorica nju ne bi cijenila, jer je preočito da je cijeni, nego zato što joj se ne sviđa kako omalovažava neku drugu djecu. Takva ti je ona. presenzibilna. Ali što se može. Ne želim mijenjati njen osjećaj za pravdu.

I mislim, kada bi postojao drugačiji pristup ocjenama, da bi već to bilo značajno poboljšanje školstva, i bez mijenjanja gradiva.

Iako je i meni osobno neshvatljivo da djeca u srednjoj školi znaju što znači pojam agnostik, a ne znaju što znači pojam sinonim. Da znaju koji su nusproizvodi fotosinteze kod smeđih algi, a ne znaju koje su dvije životne faze mahovina. Mislim da se bez svega toga može živjeti, ali ovo svejedno pokazuje kako ne postoji poštena hijerarhija gradiva, ne stvara se pojam o važnijim i manje važnim stvarima u životu, ne postoji gradivo koje bi svatko morao znati i gradivo za one koji žele i mogu više. Stvari su pobrkane i takva djeca će teško moći stvoriti smisleniji školski sustav. Ali nije ni čudo da su stvari pobrkane kada su i vrijednosti u cjelokupnom društvu pobrkane, ne kod nas, nego na svijetu. Vrzino kolo. I onda djeca izlaze iz škole, a ne znaju razliku između virusnih i bakterijskih bolesti, a to im stvarno treba u svakodnevnom životu. Ali znaju da je knez Trpimir osamostalio Hrvatsku. Manje je bitno što to nikad ne bi uspio da se unuci Karla velikog nisu baš u to vrijeme svađali. To im nitko ne kaže. Katastrofa!

U cijeloj toj priči, Anamil i Inicial, postoji jedna pozitivna stvar. A to je da broj djece, od rata pa do ove godine, neprestano pada. Čini mi se da je tek 2009. rođeno više djece nego 2008. a do tada se svake godine rađalo sve manje djece. I već ove godine će se pokazati da maturanti neće imati previše problema pri upisu na fakultete, pogotovo što ih mogu odabrati 10, a svim budućim generacijama će biti još i lakše. Istina, profesori već dobivaju otkaze i zatvaraju se odjeljenja, ali svi se više manje bore za djecu i nastoje ih privući k sebi, baš zato da ne bi morali zatvarati odjeljenja. I sve je manja selekcija. Opet ćemo doći do toga da će se i ljudi poput moga tate moći upisati na fax. I onda će nastavnici izgubiti osjećaj da zakidaju dijete za nešto time što mu daju, ne lošiju, nego realnu ocjenu. Onda će se nastavnici i potruditi podignuti kvalitetu da uopće dobiju djecu u svoje škole. Tako da će se neke stvari srediti i bez dodatnog truda i nastojanja.

I Inicial, unatoč tome što mi je dijete loš đak, ja volim da nastavnici budu zahtjevni prema njoj i da nastoje izvući iz nje maksimum. I dalje me ne smeta nikakvo suvišno gradivo, smeta me samo ono gradivo koje se zanemaruje.

Treba shvatiti da učenje ne završava niti s maturom, niti s diplomom. Učenje traje cijeli život, a škola služi tome da nas za učenje osposobi. Potpuno je nevažno što učimo, važno je samo da napredujemo i da se trudimo. Važno je i da se kod djece razvije osjećaj odgovornosti. Jer onda će moći naučiti svaku stvar koja im u životu bude potrebna. Eto, baš mi je danas jedna sveučilišna profesorica zahvalila na nekim stvarima koje sam je naučila i na strpljenju pri tome. I na tome što je nikad nisam omalovažavala zato što ja to znam, a ona ne. Kao što ni ona mene nije nikada omalovažavala zato što je ona znanstvenik, a ja nisam. Čist račun, duga ljubav.

Svijet ne bi mogao postojati kada bi na njemu bile samo jele, a ne bi bilo paprati i visibaba ili pomidora. :)

Tako sam ti ja s nekim drugim stvarima kao krava i balet, Lucille. ;) Ne može čovjek znati ili voljeti baš sve. Ljepota života je upravo u našoj različitosti. :)

objavljeno čet, 18.02.2010 04:23 | autor: mladi luk

Život je nezamisliv bez parcijalnih diferencijalnih jednadžbi. A tek što je dosadan bez toga...

objavljeno čet, 18.02.2010 10:22 | autor: giorgio(deleted) (Neregistriran)

Bi li me netko mogao nauciti parcijalnim diferencijalnim jednadzbama kako bih napokon mogao (barem pokusati) zamisliti zivot? :-)

objavljeno čet, 18.02.2010 12:20 | autor: MALISA (Neregistriran)

AJ NE KENJAJTE GLUPOSTI O JEDNADJBAMA NEGO AJTE SVI CITAT FRISKE PJESME....

objavljeno čet, 18.02.2010 16:59 | autor: Viktorija2

Mislim da je u cijelom školovanju osnova i princip svega da se čovjek nauči , učiti i razmišljati metodom pokušaja i pogrešaka, To osobito vrijedi u matematici . Jer ako rezultat nije točan , negdje si pogriješio. Nema nikakvih drugih opravdanja , ni načina da bi se rezultat ispravio . NE priznaju se ni traume iz djetinjstva , ni tvoje pravo na osobno mišljenje, pozitivne ili negativne misli , tvoje potrebe ni emocionalna stanja. Ako je rezultat netočan negdje si pogriješio i moraš tražiti gdje si pogriješio, i zadatak rješavati iz početka. Kad bi čovjek taj način učenja primijenio i na druge životne probleme , možda bi u svemu lakše postizavao rezultate.

objavljeno čet, 18.02.2010 20:38 | autor: natuknica

Mladi Luče, život bez problema je stvarno dosadan. Zato ljudi rješavaju parcijalne diferencijalne jednadžbe u nadi da će ih mimoići pravi životni problemi. A kad rješavaš prave životne probleme koristiš metode iz parcijalnih diferencijalnih jednadžbi, iako same jednadžbe i ne znaš riješiti. Jedna od metoda je i "traži pomoć". ;)

Giorgio, zamisliti? Misliš li da mene netko može naučiti svirati s istim ciljem?

Mališa, ja ti volim pjesme kad malo odstoje. Podgrijane... ;)

Viktorija, kako si lijepo to opisala! Hvala. Iako i u matematici ima i nerješivih zadataka i zadataka za koje još nije otkriveno kako ih se može riješiti. Ima i različitih teorija o pristupu istim problemima. Nije baš da matematika ne poznaje različite kutove gledanja. Ipak, ti različiti kutovi se uzajamno ne prepiru nego uvažavaju. A to je doista jedna čarolija struke. Ja sam užasno umišljena i mislim da bi svijet bio puno ljepše mjesto kada bi se matematika i njeni zakoni više primjenjivali u životu. Što mogu? ;)

objavljeno čet, 18.02.2010 21:47 | autor: babun

ima i nije mi puno falilo

objavljeno čet, 18.02.2010 23:43 | autor: natuknica

Što? Za olimpijadu?
Genius logicus je baš zgodno natjecanje. Al mislim da za to ipak nisi dovoljno mlad. ;)

objavljeno pet, 19.02.2010 02:59 | autor: babun

baka ti nije dovoljno mlada

objavljeno pet, 19.02.2010 03:00 | autor: babun

baka ti nije dovoljno mlada

objavljeno pet, 19.02.2010 07:48 | autor: natuknica

E, sad, bi li te veselilo da ti poželim da doživiš njenu starost? Ali ipak razum moje prabake... Koja nas nije napustila puno mlađa nego baka, ali je zato do zadnjeg dana bila bistra. Bez obzira na parcijalne diferencijalne jednadžbe. :)

objavljeno pet, 19.02.2010 11:02 | autor: Viktorija2

O Natuknice , Natuknice , ti i tvoji pametni postovi i moja nastojanja da na njih napišem dovoljno pametne komentare . Počela sam to i sanjati. Noćas sam sanjala da sam u jednom veeeelikom razredu i da pišemo test iz matematike. Bili smo podijeljeni u više grupa kako ne bismo jedni od drugih prepisivali. Ali profesor je otišao pa je prepisivanje ipak bilo moguće. Ja sam odmah vidjela da neću znati ništa pa sam počela tražiti od koga bih prepisala. Neki su znali , neki nisu znali , neki su prepisivali od drugih a neki su bili jako pametni kao i naš Babun , pa su već skoro sve završili dok drugi još nisu ni počeli , Ja sam počela pisati sama ali mi se činilo sve pogrešno pa sam išla u duge prostorije , bile su veoma duge i nisam im vidjela kraja . I svi u rješavali isti test , ali se čini da nije nitko imao grupu koju imam ja . Bilo je tu i mnogo poznatih jedna je ženskica plakala jer nije znala rješenje pa su joj drugi pomagali. Ja međutim nisam mogla naći tko ima istu grupu kao i ja pa sam se vratila u prvu prostoriju . Tamo je bila i moja bivša kolegica Biljana iz Niša. Ona je već bila gotova pa mi je velikodušno dala test da prepišem. Ona je imala sasvim neku drugu grupu od svih dosadašnjih , ali sam odlučila da prepišem bilo što samo da ne dobijem jedinicu. No kad sam počela čitati opis zadataka vidim da sve piše ćirilicom. A ja ćirilicu nikad nisam dobro naučila čitati ni u školi a kamo li sada nakon toliko vremena . Počela sam se boriti sa ćiriličnim slovima da pročitam njezin test, i tako sam se u muci probudila i osjetila veliko olakšanje da je to samo san. Odmah sam se sjetila na tebe Natuknice i na tvoje parcijalne diferencijalne jednačbe. :)

objavljeno sub, 20.02.2010 00:23 | autor: natuknica

O, Viktorija, baš mi je žao što sam ti prouzročila noćnu moru. Makar mi je baš bilo smiješno za čitati. Hvala što si to podijelila s nama. Ipak, ne sumnjam da nije uopće bilo smiješno za sanjati... Ja sam tako jednom sanjala da polažem ispit, možda baš iz tih parcijalnih, ali nas je ispitivao profesor iz sasvim nekog drugog predmeta. Na sreću, zadaci su bili iz trećeg predmeta, baš onog koji mi je najdraži. :) A i moja sestra je jednom sanjala da polaže ispit. I profesorica je tražila da joj ispriča sadržaj Kuma 3. I moja sestra je bila jako ljuta jer je to bilo u vrijeme kada taj film još nije došao u kina. ;)

objavljeno sub, 20.02.2010 13:54 | autor: viktorija2

Ne nije to bila noćna mora ,Samo sjećanje na davne školske muke i probleme. Naprotiv taj me je san poučio o rješavanju životnih problema . Naime svatko ima svoje zadatke i malo se toga može prepisati od drugih . Tuđe iskustvo može donekle pomoći , ali svoj zadatak ipak moraš riješiti sam. Tuđa rješenja ne odgovaraju uvijek tvojemu zadatku . Zato sam taj san podijelila s vama. Snovi svakome nešto znače i mogu biti pomoć i putokaz u životu, svakome na osnovu njegovih iskustava.

objavljeno sub, 20.02.2010 17:23 | autor: natuknica

Prekrasno! Hvala još jednom. :)

objavljeno sub, 20.02.2010 23:46 | autor: ruke

Lol, eeee besmislena znanja :)

objavljeno sub, 20.02.2010 23:50 | autor: mladi luk

A nisu loši ni sedmostruki određeni integrali. Krasna stvar za zabavu u trenucima dokolice.

objavljeno pon, 22.02.2010 12:49 | autor: mosor2 (Neregistriran)

Gle, kolegica. Inženjerski matematike, a? Hvala ti na lijepom i konstruktivnom komentaru kod mene - pozdrav. (mosor2)

objavljeno uto, 23.02.2010 20:42 | autor: mosor2 (Neregistriran)

Lina?

objavljeno sri, 24.02.2010 14:06 | autor: Anoniman (Neregistriran)

Sjajno. Si skužila mene?

objavljeno sri, 24.02.2010 14:06 | autor: mosor2 (Neregistriran)

Sjajno. Si skužila mene?

objavljeno sri, 24.02.2010 14:51 | autor: natuknica

OK, ja ću ipak ovdje odgovoriti na pitanje. Mislila sam da je jasno kad sam rekla specijalac. ;) Denis?

objavljeno čet, 25.02.2010 11:54 | autor: mosor2 (Neregistriran)

Njet. Tri slova. :)

objavljeno pet, 26.02.2010 18:22 | autor: natuknica

Čovječe, sad si me bacio totalno u komu. Pa ti se sjećaš nekih pojedinosti iz mog života kojih se ja ne sjećam! Ali zvuče uvjerljivo. ;)
Evo, ja cijelo ovo vrijeme pokušavam meditirati tko biš mogo biti, ali mi ne uspijeva. Mogla bim reći Ivo, ali to bi bio preveliki delta.
Kad već spominješ Jankovića, zaključujem da smo ipak bili zajedno na 1. godini. Jesi možda upisao smjer primijenjene matematike?

objavljeno sub, 27.02.2010 12:24 | autor: mosor2 (Neregistriran)

Je, na istoj, i bingo - pogodila si. Sceni s Marquezom sam prisustvovao. BTW, zašto delta? Ja o sebi radije razmišljam kao o nabli. ;))