objavljeno čet, 28.08.2008 06:39 | autor: natuknica

Ne može te, bejbe. niko podučiti. Ne postoji savršeno odrastanje i ne postoje savršeni roditelji. Svi mi znamo što se nama sviđalo u našem djetinjstvu i što nam je u njemu smetalo. Ono prvo nastojimo ponoviti, ono drugo izbjeći, a zapravo ne znamo ima li naše dijete isti ukus. Eto, baš ja ovih dana razmišljam kako mene iz mog odrastanja opterećuje osjećaj da u puno toga nisam imala mogućnost izbora, i bojim se da zapravo izluđujem svoju djecu tjerajući ih u sto stvari da one same nešto odaberu. Često puta, izbjegavajući jednu grešku, činimo neku drugu koja može biti i gora od one prve. Mislim da moramo prihvatiti činjenicu da griješimo i da ćemo griješiti i da se što prije moramo naučiti oprostiti, kako sebi, tako i svojim roditeljima. Jer svi mi radimo onako kako znamo i u okviru svojih mogućnosti. U svakom slučaju, mislim da puno stvari ne utječe dobro na dijete, a dok se god ti trudiš i nastojiš vidjeti svoje dijete i njegove reakcije, ono skuplja lijepe i tople uspomene na djetinjstvo. A opet, kakvo je to odrastanje bez trauma iz djetinjstva? Pa makar i Bambi. ;)

objavljeno čet, 28.08.2008 09:13 | autor: medeja7

istina, takvi Paketi nisu u prodaji... ti svoj "izrađuješ" dan po dan... ali ga nikada nećeš moći spakirati, staviti ljubičastu maštnicu i reći To je to!!! Mislim da je to sreća... dakle, sretno u "pakiranju"...Kiss:)))

objavljeno pet, 29.08.2008 01:06 | autor: Psiho2

Ima poklona i poklona, i obje vrste su kupovanje ljubavi, ali tu nema nikakve pogreške. Jedino kad jednima nastojimo nadoknaditi one druge, obično je to češće kupovanje poklona, može doći i osjećaj krivice koja nije previše štetna za zdravlje, ali ne treba je previše izazivati. Poklonjeno vrijeme je najbolji roditeljski poklon. Točka. I novigradski osmijeh

objavljeno sub, 30.08.2008 08:47 | autor: Zenzena

@ natuknica - hm, ne znam da li me tješi to što je osjećaj određenog nezadovoljstva u djetinjstvu opći, ili sam tužna jer bih, da ima smisla, trebala objašnjavati kako vjerujem da ima neka granica između onog što je prosječno, općeljudski, i onog što ide iza te granice, neke ekstremnije stvari. Ma, kako je da je, snalazimo se i plivamo s onim što imamo, to je istina. I istina je da mogu dati koliko mogu - a ljubav dopunjava cijelu sliku. I to je jedino važno... ili jedino što se može.

@ medeja - to je lijepo rečeno - pakiranje... kao život :)

@ psiho - i ja mislim da je upravo vrijeme ono najbolje.