objavljeno uto, 05.10.2010 17:12 | autor: FURIAN

sad imas previse briga da bi pamtila sve... ljudi se smire jednom kad izadju iz puberteta, smire se drugi put kad zasnuju obitelj... one step at the time...

no fear

objavljeno uto, 05.10.2010 17:17 | autor: medeja7

istina... step by step...:)))

objavljeno pet, 08.10.2010 01:39 | autor: natuknica

Ne znam, sjetim se uvijek svog 40. rođendana. Kažem jednom mladom čovjeku da mi je danas rođendan, 40. A on kaže: "40?" kao da je to nešto strašno i doda "Ne bih nikad rekao." No dobro, jest to kompliment, ali ja sam bila jako sretna s 39 kada sam se prestala osjećati kao balavica. I kažem ja njemu: "Što hoćeš? Za 17 godina ćeš i ti imati 40!" I onda skužim: fakat - tih 17 godina su valjda bile najvažnije godine u mom životu. Uspjela sam zasnovati i izgraditi obitelj, a to je meni bilo najvažnije. Danas kad pogledam svoju djecu, osjećam zadovoljstvo jer u njima vidim ljude i s takvim zadovoljstvom mi se ne čini teško biti star. Jest, udata sam za studenta, ali nije ni to tako loše. ;)
E sad, tu je trik, treba znati što je tebi važno. I kad radiš na onome što ti je stvarno važno, onda si sretan.
Ne treba se pitati što drugi ljudi misle da je važno.
Znam ljude, primaju priznanja sa svih strana, svi ih hvale, a oni se, unatoč tome, smatraju bezvrjednima i neprestano misle da nešto nekome moraju dokazivati. Jer se sami u sebi ne osjećaju dobro.
Nema ti to nikakve veze s komplimentima, makar znam da gode, svakome gode i dobro dođu. Ali, ako u njih ne vjeruješ, uzaludni su.
Bila si mlada i bila si zadovoljna. Osjećala si da ne gubiš vrijeme.
Danas nemaš istu snagu, ali sam sigurna da i danas imaš razloga osjećati se zadovoljno. Znati da si u svakom trenutku dala maksimum od onoga što si mogla, znati da si uvijek poštivala svoje vlastite prioritete, to mora uroditi zadovoljstvom.
Zato je dobro ponekad zastati i pitati se koji je stvarno tvoj redoslijed prioriteta i poštuješ li ga doista?
Ne treba pustiti da "danas" padne u vodu zato što ti je teško hodati u visokim petama... (oh, no, dobro, cipele nikada nisu spadale u moje prioritete, bilo je važno samo da ne boli, ja nisam u visokim petama mogla hodati ni u mladosti pa se onda zbog toga sada ni ne osjećam stara...)