objavljeno pet, 07.09.2007 07:20 | autor: neko zaljubljen

Jako plemenita prica ,,Branka

objavljeno pet, 07.09.2007 07:26 | autor: ani

imam prijateljicu koja ima troje djece.Prva,najstarija curica,ima poteškoće u razvoju..Kad sam otišla iz firme u kojoj smo zajedno radile,putevi su nam se razišli,i ponovno su nam se spojili prije nekoliko godina.Tad sam saznala za sve što joj se u međuvremenu izdogađalo.Iskreno rečeno,i samoj mi je bilo teško prvi put doći kod nje,tada sam bila trudna sa drugim djetetom...međutim,tek kad sam se našla u njihovoj kući,vidila sam koliko oni lijepo i normalno žive,svojim radom,malena je zaista lijepo napredovala,a uz to imaju još dvoje prekrasne djece,pa je to dodatni plus za njezin razvoj.U mom bivšem kvartu,nalazi se škola za djecu sa posebnim potrebama.Još kao dijete,odlazila sam sa mamom kad bi skupili kakvu robicu i igračke za tu djecu,i moram priznat,jako teško mi je bilo uć u tu školu,a pri tom to i ne pokazat.Znam da bolestan čovjek,ili roditelj koji ima bolesno dijete,ne traži sažaljenje,dapače,često puta to može stvorit vrlo negativan učinak,znači,bitan je pozitivan stav i pristup u tim situacijama...ali opet,prva sam ja koja će pokleknit,pa ću nesvjesno složit tužan pogled na dijete koje ima problem,dok će mi ono drugo koje skače po parkiću izmamit osmjeh...Lijepi pozdrav svim hrabrim mamama!!!

objavljeno pet, 07.09.2007 07:53 | autor: janna

poznajem jedno takvo dijete,i jako me dirnula ova tvoja priča.Zašto? E pa i ja sam u početku bila malo stisnuta,rekla bih..družila sam se s njegovom mamom ali uvijek sam nekako bila suzdržana prema toj maloj djevojčici. Ona me je pak zavoljela,i jednog dana kad sam im došal u posjet,došla je i stala pred mene,pružila mi ruku s komadićem papira. Uzela sam papir,rastvorila ga i skoro se ugušila u suzama. Nacrtala je veliko srce i nekoga usred tog srca..kad sam joj se nasmiješila,teškom mukom je izgovorila,to si ti,a ja te volim...Ostala sam posramljena i bez riječi.. i sad kadse sjeti..trnci me prođu,uzela sam ju u ruke...a ona me zagrlila s toliko topline i ljubavi koju nikad prije ni poslije nisam osjetila. Sad znam,možda ne hodaju najspretnije,teško govore i čudno crtaju,ali tako jako osijećaju i vole...takav zagrljaj želim da doživite...nema toplijeg:)))

objavljeno pet, 07.09.2007 08:02 | autor: Covet

Svijet je pun različitosti, srećom. Nitko ne određuje sebe i zato treba poštivati i prihvaćati ljude onakvima kakvi jesu. Tako trebamo odgajati i svoju djecu. Drago mi je da si ovo napisla i da će post biti čitan. Pozdrav.

objavljeno pet, 07.09.2007 08:24 | autor: romantales

Kad pogledam koliko se ljudi još i danas muči da ostvari jednaka prava za svoju djecu s posebnim potrebama, onda prijateljica tvoje none zaslužuje dodatne pohvale. I danas se teško boriti s predrasudama, a prije 30-40 godina?

objavljeno pet, 07.09.2007 08:34 | autor: tina73

Imaš pravo kad kažeš da se puno ljudi srami svoje bolesne djece, a sa druge strane imam sreću da poznajem par obitelji koji isto tako imaju bolesnu djecu i jako su ponosni na njih jer im daju nesebičnu i čistu ljubav. Moja djeca i ja družimo se sa njima iako je mojim klincima ispočetka bilo teško prihvatiti jednog slijepog dečkića jer im je bilo čudno kako ih on dodiruje da bi znao tko mu je došao u posjetu. al sada je sve ok. Taj dječak ide u vrtić sa ostalom djecom koja nemaju poteškoća i svi su ga predivno prihvatili, stalno mu pomažu i uvijek je netko uz njega da se ne bi ozlijedio. Prekrasni su. Mogu samo reči da me je druženje sa tim malim anđelima obogatilo u svakom smislu....

objavljeno pet, 07.09.2007 08:35 | autor: natuknica

Hm, hm, čovjek je umro u svojim sedamdesetim prije nekoliko godina. Dakle govorimo o vremenu prije 70-80 godina iako je poanta ista. ;) Bez brige, i meni je trebalo malo priče s roditeljima dok sam se naučila prihvatiti, samo što sam imala sreću da sam bila dosta mala. U svakom slučaju, hvala vam svima na ovako toplim reakcijama!

objavljeno pet, 07.09.2007 10:02 | autor: medeja7

Jednom sam u svom postu govorila o Harmoniji-suglasiju različitosti...znaš i sama s čime sam se ja suočila u mome životu i koliko su predrasude ogromne barijere među ljudima.Upravo je predivno da se u godinama o kojima pričaš nonina prijateljica izdignula iz predrasuda...Ja vjerujem da s otvorenim razgovorom, otvorenih srca...pružanjem ruku može ovaj svijet biti puno bolje mjesto "stanovanja" za SVE.Kiss:)))

objavljeno pet, 07.09.2007 10:05 | autor: medeja7

da, tema koju sam spomenula bila je tema ovogodišnjeg Novigradskog proljeća gdje su DJECA...ZNAČI TREBA POČETI OD DJECE...Kisssssss:)))

objavljeno pet, 07.09.2007 10:40 | autor: true serendipity

mrzim predrasude. a ima ih svuda - iz koje si zemlje, iz kojeg si dijela zemlje, koje si boje kože, kojeg si spola, za koji klub navijaš... na kraju i jesi li potpuno zdrav, jer inače mnogi misle da ne pripadaš ovom "savršenom" društvu. presmiješno. svi smo mi ljudi. pozdrav :)))

objavljeno pet, 07.09.2007 10:58 | autor: Croaticus

Svatko je vrijedan poštovanja dok nas ne uvjeriu suprotno, prijatan dan želim.

objavljeno pet, 07.09.2007 14:28 | autor: bucka

sve si rekla, nemam šta dodati...

objavljeno pet, 07.09.2007 18:56 | autor: wave

prelijepo..... mislim da bi se svi trebali zamislit nad ovime....

objavljeno pet, 07.09.2007 21:48 | autor: Pokemaniac

Priča slična mojoj.Samo što su moji dobili genijalca s poremečajem druženja...Šala.Pametna žena.Ja se nikad nebi odreko svog djeteta,ljude koji to naprave treba u pakao bez razmišljanja

objavljeno pet, 07.09.2007 23:52 | autor: m.o.n.y-

ei... super post, dobro je što si se toga sjetila... poznajem mnogo djece s downovim sindromom... oni su posebniji, a ne gluplji... nastavi s ovakvim postovima... pozzz

objavljeno sub, 08.09.2007 03:28 | autor: žeky

odreći se djeteta-suludo...moja mala rodica ima down sindrom i nikad ali ama baš nikad je ne bih radi toga čudno pogledala ili izbjegla..sva djeca su djeca,normalna ili bolesna-zaslužuju svu našu pažnju.

objavljeno sub, 08.09.2007 14:31 | autor: pep

hy svratila sam malo i tu

objavljeno sub, 08.09.2007 14:32 | autor: pep

vjerojatno neću bit baš aktivna ko prije al možete očekivat da neću zatvorit blog

objavljeno sub, 08.09.2007 16:06 | autor: je taime

naravo da djeca sa ovim sindromom nisu glupi...samo su po nećem različiti od nas i po nečemu su posebni...Natuknice stvarno imaš smisla za pisanje dirljivih postova...ovo je fenomenalno..drži se i samo tako nasatvi!!!!!!! pozzz

objavljeno sub, 08.09.2007 17:12 | autor: Rajna

Mogla bi puno dodati ovom lijepom tekstu. Imam sličan slučaj u familiji moga supruga. Dijete je na razini 4 god a ima 40. Umiljat je, pristojan, plašljiv. Činjenica da svi okreču glavu od njega, a on je pun ljubavi. To su pojedinačni slučajevi. Trebalo bi se organizirati i omogućiti im da se druže i kao što kažeš da osjete više svježeg zraka. Nema tu sramote. kad got mogu učestvovati u nekoj akciji ja sam tu,

objavljeno sub, 08.09.2007 18:37 | autor: ive

istina, treba poštivati svakog čovjeka bez obzira na njegove sposobnosti i mogućnosti. krivo bi bilo imati predrasude prema ljudima drukčijima od sebe. na taj način postoji mogućnost ne upoznati njegovu osobnost, sve ono što se krije iza vanjske slike, i biti uskraćen za neko novo iskustvo, prijateljstvo, lijepu riječ..dobro si rekla da je nesumnjivo obogatio tvoj život. kisss

objavljeno čet, 11.09.2008 16:28 | autor: Viktorija2

Ovaj je post veoma dobar i pozitivan, i potiče ljude da izraze svoje pozitivne stavove i iskustva prema djeci ometenoj u razvoju. No kad zaista imate dijete ometeno u razvoju, ništa nje tako lijepo i idilično, patnja koju proživljavate kroz njegovo odrastanje velika je do neba, i samo ljudi koji vaše dijete prihvaćaju . olakšavaju vam tu patnju. No kako dijete odrasta ljudi tu osbu sve manje gledaju sa sinpatjom, prestaje sinpatija i sažaljenje, zbog nepokretnosti ili ograničene mogućnosti kretanja sve više postajete odvojeni od društva i sve više jediino društvo svome djetetu.
Moja treća kći sada ima24 godine, možete je vidjeti na mom blogu u trenutku prve pričesti. na postu " Slike djetinjstva "Rođena je sa rascjepljenom kralješnicom,
Proživljavali smo Mnoge operacije , duge boravkei u bolnicama., nezaintresiranost lječnika. Poteškoće na radnom mjestu.Materijalnu i moralnu bjedu svake vrste. No dokle god smo mogli , nosili smo i svakamo vodili našu kćer kao i drugu djecu.Nosila sam je na leđima do 12. godine.u školu. Bila je na Učki na Velebitu ,Zavižanju Prošla je Škocijansku jamu na mojim leđima. Zbog nje sam nučila voziti, zbog nje smo morali izgraditi cestu do kuće. Zbog nje sam tražeći duhovno izlječenje krenula duhovni putovima kojima sada idem Ona je sada kći koja me najviše razumije , i koja je uvijek uz mene kad mi je teško. Veoma je vesele naravi , čak i više od druge djece koja su zdrava, i to upravo zato što je od malena bila od svih prihvaćena.
Mislim da smo učinili za naše bolesno dijete sve što smo mogli, ali veoma razumijem ljude koji to ne mogu , i koji svoje dijete napuste. Ako okolina pokaže razumjevanje prema takvim ljudima, može ih izliječiti od očaja i potaknuti da svoje bolesno dijete prihvate.