objavljeno sri, 12.03.2008 18:59 | autor: natuknica

Mogla bih ovdje postaviti 5000 pitanja, ali ja nisam P. niti konkretna koja se spominje u postu, niti općenito. Ja sam žena koja svoje dijete vodi k psihologici, i psihijatrici, kada je potrebno. Jer, iako se tako ponekad čini, nisam popila svu pamet svijeta. ;) Treba mi pomoć i tražim je. I Bogu hvala na svim ljudima koji mogu i žele pomoći.
Tuga je sastavni dio života i ne može je se izbjeći. Ipak, postoji neka granica preko koje tuga prelazi neke granice i ometa funkcioniranje života. To znači da nešto s tom tugom ipak nije u redu.
Pada mi na pamet situacija kada mi je umro tata, a imala sam dvoje male djece. Jesam li ja mogla ili smjela zapustiti tu djecu zato što sam bila tužna?

Često pišem postove o tome koliko je važno razgovarati jer mislim da to uistinu jest bitno. Bez obzira na to što ljudi s kojima se razgovara ne mogu promijeniti same činjenice koje uzrokuju tugu, ipak mogu pružiti toplinu, mogu smanjiti osjećaj usamljenosti, mogu potaknuti bijes koji je dobro oružje za borbu protiv tuge. I meni osobno je puno lakše kada vidim da postoje i drugi ljudi koji proživljavaju slične sumnje i premišljanja.

Biti ću još toliko slobodna da prepišem dio komentara kojeg sam ostavila baš nedavno na jednom drugom mjestu:
Dogodilo mi se jednom na poslu: imala sam jedan problem kojeg nisam znala riješiti, a niko oko mene se ne kuži u moj posao i niko mi ne može pomoći. Onda sam otišla jednoj kolegici i počela joj pričati o tome što me muči. Ona jadna ništa nije razumjela, ali dok sam ja njoj objašnjavala što me muči, ujedno sam i sama sebi objasnila kako to riješiti. Ona me samo blijedo gledala. Ništa nije učinila, ali samo to što sam joj pokušala objasniti nešto što ni poslije toga nije razumjela, meni je pomoglo. ;)

Ne, mislim da nikada nije uzaludno razgovarati. Nije niti bitno s kime, bitno je da se razgovara. :) :)

objavljeno pet, 14.03.2008 16:04 | autor: akvamarin

I ja sam mama koja s djetetom hoda i kod psihologa i psihijatra. I bilo mi je to teško reći samoj sebi ( nekada ) a kamoli svijetu i ljudima koji me okružuju. Sad to moje dijete, već odraslo, i dalje posjećuje svoga doktora jer borimo se zajedno s tugom s kojom stvarno nešto nije u redu kako reće Natuknica. Jer upravo to i jesu oni prvi koraci - priznati i reći naglas sebi.