objavljeno uto, 05.02.2008 08:56 | autor: frka

znaš što...ti rasteš i rasteš i rasteš i pitam se kada ćeš prestati rasti pred mojim pogledom...evo sjedim pored tebe, gledam u istom smjeru, dišemo istim ritmom i gledamo stvari "Iz tvog kuta"...bože dragi gdje si bila dok sam odrastala mučeći se sama s nedoumicama, nemajući jednu zdravopamentu curu pored sebe s kojom to mogu podijeliti?

objavljeno uto, 05.02.2008 09:03 | autor: frka

i da, osjećaj da sam čudovište hehehe...nekad me brinulo što me gledaju telećim pogledom...sad ga uživam izazvati...recimo usred bljakastog razgovora u frizerskom salonu...hehehe...sjećam se pisma drage školske kolegice (žao mi što joj nisam bila bliže dok sam mogla, ali to već govori o mojim lutanjima) s ljetovanja u Dugom Ratu u kojem piše otprilike: "Plivam ja kad dopliva lokalni dečko do mene i započne razgovor. I znam, sad će me pitati što radim, do kad sam tu, a ja moram sakriti da sam upisala filozofiju da mi se ne bi rugali. Pita on: I što ćeš poslije praznika? A ja zaronila!"

objavljeno uto, 05.02.2008 09:43 | autor: deelite

Najteže iskustvo koje sam imao je bilo kada je dijete mojih prijatelja, vrlo bliskih, umrlo. On je na karminama pričao o tom iskustvu, o svemu što su u posljednjim trenucima prolazili. Ona je šutjela. Meni je bilo neugodno. Ne zato što sam to slušao. Bilo mi je drago da može razgovarati o tome. Ali, svejedno, pričao je o događajima, ne o svojim osječajima. Nisam znao kako su to doživjeli. Boli li ih taj gubitak najbliskijeg bića. Nisam znao bih li što pitao. No, tek nakon tri mjeseca smo uspostavili nekakav kontakt. Kada je sve to bilo podalje, iza. Danas mi je još uvijek teško. Ne znam kako se postaviti. Razgovaramo o svemu, ali kada je taj događaj u pitanju, sve me zakoči i ne znam razmišljati. Još uvijek se bojim pitati. Bojim se, bi li ih moje zanimanje o njihovim emocijama boljelo. Bi li se oni osjećali nelagodno? Ne mogu si to upće predočiti u glavi. I ne želim razmišljati o tome kako je izgubiti dijete. Mogu razgovarati o svemu. Poslušati svakoga, pričati o sebi, o svojim traumama. Ali bojim se tuđih stavova. Jer ljudi koji nemaju zdrave temelje doživljavaju svijet oko sebe drugačije. I tu nastaju nesporazumi.

objavljeno uto, 05.02.2008 09:48 | autor: selma

:)

objavljeno uto, 05.02.2008 10:19 | autor: dezire33

Rekao sam jednom da si Ti pametna...

Moram to još jednom! U, Superlativu!!!

Ćao!

objavljeno uto, 05.02.2008 12:08 | autor: true serendipity

držeći takve misli i osjećaje u sebi, pucam, a i dalje si to radim. baš sam sado-mazo. nije teško pričati s ljudima o tome, ali me ni ne ispunjava. možda olakša, malo, malo. premalo. sve dok se sama ne skuliram, nema te osobe koja će mi to olakšati. ali slažem se da o tome treba pričati - da znamo da nismo sami. kiss :)))

objavljeno uto, 05.02.2008 13:05 | autor: medeja7

ti dobro znaš što ja mislim o razgovoru i koliko sam ih vodila i vodim...i voditi ću...jer ON pomaže...ponekad i "liječi". Znam, ne možemo sa svima na isti način...niti ne treba forsirati ako primjetimo da ne ide. Jučer sam vodila dugi...pomalo iscjeljujući razgovor sa tatom prijateljice koja nas je petak napustila...muškarac koji se ne boji reči, podijeliti, plakati, plakati...govoriti...pa opet plakati...i vidjela sam koliko mu taj razgovor znači, osjetila sam to...a i meni je puno značio. U tom je trenutku vrijeme stalo i bili smo ON i JA zajedno u boli ali uvijek u NADI da je njoj sada lakše...da je otišla na ono nama još nepoznato mjesto. Na kraju me je zagrlio...ja njega...Kiss:)))

objavljeno uto, 05.02.2008 13:14 | autor: medusaa

često nije u pitanju strah od razgovora ili nemanje vremena, ili bilo što što smo u stanju izmisliti.Često ne govorim jer imam osjećaj kao da sve je već rečeno, kao da sam dosadna i bogu i vragu, kako naši stari kažu, ponavljam se, jer stalno je problem isti, ne krećem dovoljno brzo u pravcu rješenja, nego čekam, sad ovo sad ono a vrijeme prolazi.
a kako znaš pogoditi temu, baš onako u samu srž

objavljeno uto, 05.02.2008 13:42 | autor: dewon

bilo bi nam svima lakše da možemo to što nas muči podijeliti s drugima... ali mislim da nas najviše u tome spriječavamo mi sami, a ne ostali...

objavljeno uto, 05.02.2008 16:31 | autor: helaylh

Razgovor,razgovor...teška aktivnost za neke.Zašto?iz razloga što tu moramo uložiti sebe,svoja razmišljanja,iskustva,doživljaje podijeliti s drugima...drugima koji su drukčiji od nas.Mi neznamo kakva su njihova razmišljanja i virujem da je većini baš to razlog zašto im je teško govoriti o sebi...boje se možda osude,možda neshvaćanja s druge strane,možda se jednostavno boje onoga što će čuti....
Je,rekla bi da je neke razgovore teže neke lakše voditi,ali svi su korisni...Neki će nas povrijediti,nek razveseliti,neki podsjetiti na nešto ružno,teško,napola zaboravljeno-nikada preboljeno...ali treba ih voditi!!!uvijek!kažu:"govor je izvor svih nesporazuma".Nesporazumi se RAZGOVOROM riješe kad dođe do njih,ne bude li razgovora-neće biti ni nesporazuma,a to vodi prema NIKAKVOM saznanju ni ničemu...Pa bolje je pogriješiti i postati svjestan svoje pogreške,nego živjeti u uvjerenju da pogreška zapravo nije pogreška,i nastaviti griješiti i dalje....
ili se ja varam??
pozz =)

objavljeno uto, 05.02.2008 18:53 | autor: mutti

razgovor nas riješava mnogih nedoumica....dobro si rekla, treba susosjećati jer razvijanjem suosjećanja za druge, mi se učimo kako riješitii svoje probleme i obrnuto....super! pusa! ;-))))

objavljeno uto, 05.02.2008 20:17 | autor: Angy

Da nekako svi se boje dotaknuti temu problema s kojim se borimo ili koji nam se dogodio,jer mislimo da bi samo s tim razgovorom mogli povrijediti osobu kojoj se to dogodilo....no da razgovor doista pomaze i da je ponekad najbolje rijesenje da se otvorimo onome kome je to doista nuzno mislim da ne bi trebali okljevati vec pruziti mu ruku i rame za plakanje....ja sam prolazila kroz jedno lose razdoblje sama i zasigurno bi mi bilo lakse da sam imala s kim podjeliti tu istu bol...no onda sam se ja otvorila i vama rekla kako se osjecam i iznenadilo me je to sto vas se toloko odazvalo i utjesilo me,davalo podrsku....no istina neke stvari bas i nisu za razgovor preko interneta no moj problem nije bio nesto sto svaka mlada dijevojka prolazi u zivotu a to je slomljeno srce....da neke stvari je najbolje samo s vrlo bliskim ljudima podjeliti no nadam se da ce se medju njima naci barem jedna koja ce bez straha i sumnje odmah pruziti svoju ruku i utjesh jer zna da nam je netko u teskom trenutku potreban i da se nikad ne zna kad ce i njemu ista pomoc biti potreba kad se problem stvori u njegovom zivotu....kiss....

objavljeno uto, 05.02.2008 20:58 | autor: ptica selica

razgovor pomaže zaista.. volim slušati druge ..pokušati pomoći.. i meni je ona bila potrebna ... imala sam i ja svoje rame...:)

objavljeno uto, 05.02.2008 22:24 | autor: kikke

joooj draga natuknica, dijelim gotovo sva tvoja mišljenja i tvrdnje!!! Nema toga što razgovor nemože riješiti... Samo trebamo imati volje i strpljenja, a najviše te volje, koja nam svima nekad pofali!!! Pozdrav veliki! =o)

objavljeno uto, 05.02.2008 23:03 | autor: natuknica

Frka, to je zato što ja jesam velika. Imam jaaaako puno centimetara i u visinu i u širinu i puno kila i veeelika stopala. To je jednostavno tako. ;)
Da, jako mi je žao kad vidim da se neki ljudi, poput Helaylh, pa i moja vlastita djeca, osjećaju kao ribe izvan vode. željela bih da ne odustanu od svog puta, željela bih im reći da se taj put svakako isplati iako se s vremena na vrijeme ne čini tako. A onda se pitam, možda je taj osjećaj da si čudovište stvarno dio odrastanja i neophodan u životu? Možda ga ne treba preskakati, baš kao što se i leptir muči izaći iz svoje kukuljice? Ali opet, sve te riječi ionako ne koriste mnogo dok to čovjek ne probavi sam u sebi.

Deelite, ova tvoja priča zaslužuje zaseban post.

True, mlada si. Baš kao što sam rekla nedavno Helaylh, pa ne možeš očekivati da baš nigdje i nikada ne pogriješiš! Kakvog bi smisla imao ostatak života kada biš već sad bila mudra u svakom trenutku? ;) I ovako si već mudrija od mnogih. :)

Medeja, da, je li moguće biti sklon razgovoru i ako ne proživimo ništa tako dramatično? Ne znam.

Da, Dewon.

Istina, Helaylh, neki će nas razgovori i povrijediti i razočarati, ali zapravo svi oni donose iskustvo i pomažu da sljedeći razgovor bude kvalitetniji. :) Bolje početi što prije i što prije početi stjecati to iskustvo. ;)

Ljudi su u razgovoru često skloni kritici, prosuđivanju, osuđivanju, filozofiranju, soljenju pameti, da ne govorimo o onome "Rekla sam ti!". To je ono što osobi kojoj je teško najmanje treba. Nekada i mi sami očekujemo osudu, čak i kada je nema. I zato je teško razgovarati. Ako ne znamo drugo nego kritizirati, onda je bolje šutjeti. Ali možemo se vježbati u razumijevanju i prihvaćanju. Onda razgovor ide puno lakše.

Ponekad izbjegavamo razgovor jer mislimo da bismo trebali sebe prikazati u lošem svjetlu. Tu nam ne mogu drugi puno pomoći. Mi smo ti koji moramo prihvatiti sebe takve kakvi jesmo. Onda ćemo u razgovoru vidjeti da i drugi ljudi imaju slične strahove koji ih sprječavaju na putu prema kvalitetnijem životu. NITKO, baš nitko nije savršen, ne bi to bilo prirodno. Oprostimo sami sebi, ne odgađajmo jedno bolje stanje.

objavljeno sri, 06.02.2008 00:22 | autor: Zenzena

Lijep i dobar post, super poruka! Šteta što nemaš svoju rubriku u nekim novimama, da se ovakav glas daaaleko čuje!
Što se sadržaja tiče, mogu samo potpisati i reći - tako je. I ja sam se osjećala kao čudovište, i s vremenom saznala da nisam čudovište. Iskrenost liječi.

objavljeno sri, 06.02.2008 06:05 | autor: robijan

Rano je. Ustao sam ranije da stignem na brzinu pročitati postove pa da jurim dalje. Kuda? U život? Na brzinu. Da, tako je i s razgovorima. Na brzinu. Što se mene tiče, ja jesam čudovište po tom pitanju. Monstrum. Razgovore sasiječem još dok su bebe. Šta se tu ima pričat! Treba raditi! Kad bolje razmislim, do svoje 33 godine života nisam s nikim stvarno popričao. Mislim, vodio sam one visokoumne razgovore o smislu i besmislu života, bla, bla, bla... Jedina osoba s kojom sam vodio beskrajne razgovore bio je nosilac ovih ruku koje sada pišu ove redove. Ajme, ljudi kako je to teško. Poslušajte natuknicu! Razgovarajte. Razgovarajte. Razgovarajte. Nemojte slušati samo ušima. Radite to i ostalim čulima. Nađite barem jednu osobu kojoj možete reći baš sve. Ali da istovremeno od nje možete čuti baš sve što ona ima reći. Treba ragovarati i kad smo loše i kad smo dobro. I tugu i jad ali i radost i sreću treba podijeliti.
Gle, gle, tko vam se našao popovati! "Nađite nekoga za razgovor!" - Samo nemojte mene, molim vas! (Rekla mi je moja draga ženica neki dan da je super što pišem blog - sad će moći konačno komunicirati sa mnom!)

objavljeno sri, 06.02.2008 08:10 | autor: deelite

Natuknice, nisam shvatio ono tvoje. Jesi li mislila da ga ja trebam napisati, ili ćeš ti?
Robijane, blago tebi. Ti bar možeš sa svojom preko bloga. Ja još uvijek nisam pronašao način na koji bih mogao doprijeti do svoje. A ono što sam oduvijek želio je upravo to o čemu pišeš. Imati nekoga i biti dušom i tijelom gol pred njom.
Reći sve i čuti sve. Ali, čini se kao da ne mogu tražiti sve osobine u jednoj osobi.

objavljeno sri, 06.02.2008 08:47 | autor: natuknica

LOL, Dee, mislila sam na sebe.
Robijane, meni se vidi da na blogu razgovaraš bez problema. ;)

objavljeno sri, 06.02.2008 11:31 | autor: photofairy

odlican post, kao i uvijek! ponovit cu ono sto su drugi vec rekli, da si bar bila tu sa svojim mislima kad sam prolazila neke jako teske trenutke... i drago mi je da si tu za sve one koji kroz nevolje prolaze sada, kao rijec utjehe i istine. mudro zboris

objavljeno sri, 06.02.2008 14:50 | autor: bucka

ne znam kako drugi, al ja nažalost, imam puno lošija iskustva u razmjeni razmišljanja i problema, jer mi se to toliko puta obilo o glavu da sam od toga odustala .... redovito mi se događalo da se moje slabosti koje sam rekla nekome uredno iskoriste upravo protiv mene .... zato ja vjerujem "u se i u svoje kljuse" i tek kad riješim problem kako ja mislim da je najbolje, onda o tome mogu razgovarati s nekime, jer je stvar već riješena ...

objavljeno sri, 06.02.2008 15:06 | autor: robijan

Da, da, na blogu! Krenuo sam pisati blog prije 2-3 godine i nakon što sam jedan tekst držao 10 dana sa nedozvoljenim komentiranjem sve sam obrisao rekavši si - koga vraga ću ja tu nekim nepoznatima pisati o sebi i svojima... a kamoli oni meni još nešto....
Ni tu baš nešto nisam mislio da ću duže. Napredak je bio što sam ostavio dozvoljene komentare. čak i anonimcima! Da nije bilo vas tri na mojem prvom postu sumnjam da bi išta od ovog sada postojalo. Mijenjam se. Boli, boli ali mijenjam se... Jel' to pubertet (ne daj bože!) ili ono drugo (kako se ono zove...).
Nekako mi s klincima nikad nije teško razgovarati. O bilo čemu. Nema teme pred kojom bih ustuknuo. Ni istine. Dobro, držim se onog: "Istinu treba govoriti kao da poklanjaš cvijeće, a ne kao da siječeš mačem", no stvarno mogu s njima. Možda zato što ne lažu onako kao ja, samog sebe.
S odraslima?!? Nema teorije! Tu sam: „cosa nostra“!
(aj' dobro, pretjerujem malo, dramatike radi, a i čitanost mi tako raste...;)).
Imalo bi se o tome što pisati. Zato i pozdravljam tu temu ovog tvojeg posta. Treba mi to. Vrlo!
Draga natuknice: odrastam li ja to?

objavljeno sri, 06.02.2008 18:00 | autor: ljerka

Imaš pravo to ti mogu reći iz vlastitog iskustva, kad sam se razbolila nisam niti želila misliti o bolesti a nedaj bože pričati o svemu, sve dok nisam poćela pucati . Riječi su mi krenule kao rijeka bilo je lakše, tad druga bolest grozno prvo šok a onda priće znala sam skim mogu razgovarati jer ima ljudi koji bježe od takve teme.Druge dvije dijagnoze podjelila sam u udruzi jer meni je dodijalo govoriti da se ja dobro osječam. Zato ti hvala na tvom iskustvu, budi i dalje jaka šaljem ti tople pozdrave.

objavljeno sri, 06.02.2008 19:31 | autor: blond lily

uf jesam se načitala...nemam teksta..svaka čast

objavljeno čet, 07.02.2008 11:12 | autor: 1njofra

pa uprevo to treba što više pričati komunicirati

objavljeno čet, 07.02.2008 14:58 | autor: m.o.n.y-

:)

objavljeno čet, 07.02.2008 16:03 | autor: sjena (Neregistriran)

Drago mi je da nas potičeš na razgovor. Bojim se da imam predrasude o ljudima koji puno vremena provode za računalom i još k tome vode solidan socijalni život putem blogova i ostalih načina bezkontaktnog komuniciranja u ovom virtualnom svijetu gdje se ja ne osjećam kao doma. Svakako je tvoj apel potreban. I ja vičem ljudima koji čuju - RAZGOVARAJTE! To je osnova ljudskog komuniciranja, bez razgovora, vjerujte, ni ljubav ne može opstati. čak i naše kućne biljke bolje i ljepše rastu kada s njma pričamo. Pričamo i svojim ljubimcima, psima, mačkama, ribicama, kornjačama...Pričamao i nerođenim bebama... Zašto? Zato što smo ljudi.
Razgovor je hrana od koje rastu svi ljudski odnosi. Zato razgovarajmo, SADA!

objavljeno čet, 07.02.2008 17:29 | autor: Angy

Hvala na posjeti....pozdrav.....

objavljeno čet, 07.02.2008 17:32 | autor: natuknica

Jako lijepo, sjeno, moram te sad nekako naći da te podržim...