objavljeno uto, 16.03.2010 22:20 | autor: Dezire33

Uh... U jednom dahu si se izjadala...
Da sam bio blizu kad si posrnula... Objeručke bih Te prihvatio...

Pozdrav!

objavljeno uto, 16.03.2010 23:21 | autor: makebejka

Kako je De napisao lijepi lijepi komentar,
nije bitno što čovjek posrće, bitno je da može kasnije ustati.

objavljeno sri, 17.03.2010 10:55 | autor: zenta

Trči.............pokušaj čak protiv vjetra...........Možda ti kosa odleprša kao bogu Kairosu i netko uhvati čuperak sreće

objavljeno sri, 17.03.2010 14:11 | autor: Norga

Ej!
Da, znam kako ti je... I meni je dosta šmrcanja, kihanja, temperature...
Zato i bježim kada mogu u malo tople krajeve, kao recimo Zadar... :)
Ali je zato danas dosta toplo i ugodno u Zagrebu na suncu i polako se proljeće budi iz svoga dubokog sna...
Hvala ti na posjeti i pozdrav!

objavljeno sri, 17.03.2010 15:56 | autor: Cheyenne

naravno da nije sve tako crno; postoje trenuci kada te uhvati panika, negativne misli koje te žele spriječiti da misliš pozitivno; ti si se snašla; ili te je viša sila natjerala da malo prošetaš, potrčiš, prestaneš razmišljati da je sve tako crno. ako ti to pomaže, čini to malo češće. A onda svrati na čaj ;) p.s. sve je to prolazno.

objavljeno sri, 17.03.2010 18:38 | autor: bubajohnna

koliko god troma bila, svako toliko me nešto natjera da potrčim i svaki put iznova shvatim koliko fizički napor i fizička bol brzo i efikasno istjeraju crne misli:)

objavljeno sri, 17.03.2010 18:59 | autor: selma

:)

objavljeno čet, 18.03.2010 04:48 | autor: uzorita

Možda ne bi bilo loše uzeti neku knjigu i u trenutku sivila odlutati...
I ja se svaku večer fizički iscrpljujem (svako bira svoj način) poput tvog opisanog trka, a s vremenom bol nestane - dobro je za duh, za sve... I nije to bijeg, nije to pad - to je samo priprema tebe za dalje kroz život - nema natrag, stalno trčiš prema boljem, ka višem cilju, a nakupljeno po putu boli, no pomoći nema... Moramo se naviknuti na čudne poglede i sami naučiti vidati rane. Sve je to OK, prolazi. Nadam se da si sada bolje.
Pozdrav ostavljam :}

objavljeno čet, 18.03.2010 17:23 | autor: mirna22

hahaha..možeš imati i 40 i tako se osjećati..zato ja pišem o strahovima,o tome kako se strah gasi ljubavlju i kako nema smisla boriti se sa strahom,treba ga ugasiti,kao što se na možeš borit s tamom,samo upališ svjetlo..

objavljeno pet, 19.03.2010 03:24 | autor: Anoniman (Neregistriran)

eee...blog ti je super...svrati i do mene pozz :))

objavljeno pet, 19.03.2010 09:09 | autor: zauzeti

joj samo ne spominji prehladu ... i ja sam prehlađen:)))

objavljeno sub, 20.03.2010 17:17 | autor: natuknica

Dakle, ne mogu baš reći da sam doživjela istu takvu bol. Vjerojatno nešto što bi se samo jednim dijelom moglo nazvati sličnim. Ali mi je ipak zgodno kako sam se iz toga izvukla. Sanjala sam da mi se ono, što sam mislila da mi nedostaje, ostvarilo. I tada sam shvatila da ja uoće to ne želim. I bila sam ponovo slobodna kao ptica, spremna za let u nove visine, nove oblake i puno ugodnije klime. Ponekad je upravo taština ta koja se poigrava s nama. Kažem ponekad, ne tvrdim da je i ovdje taj slučaj. Ponekad nas samo smeta što je netko drugi izvršio umjesto nas izbor kojeg bismo vjerojatno i sami odabrali... :)

objavljeno ned, 21.03.2010 15:41 | autor: natuknica

Gle, najiskrenije, ne bim se nikako mogla složiti s tobom da se ne suočavaš s prebolnim stvarima. Mislim, nitko to ne voli, ali ti to činiš! Kako drugačije interpretirati ovaj post, neke druge postove, komentare, općenito način na koji pričaš o sebi? Htjela ti to priznati ili ne, ti se sa svojim bolima suočavaš. Onako kako najbolje znaš. Samo što rezultati ne dolaze preko noći. Ni rana ne zacijeli dok trepneš okom. Najprije se stvori krasta, pa ona polako otpada, ako je otkineš previše, opet počne curiti krv. Ti bi htjela da je sve super. Nije. Ali će biti. I ti definitivno ne stojiš besposleno na tom putu da bude u redu. A niti ne čeprkaš po toj krasti neprestano tako da bi je spriječila da ikada zaraste. Jednostavno, i to je dio odrastanja - shvatiti da za neke stvari ipak treba vrijeme. Pa jesi vidjela kako sam ja riješila svoj problem? Čekala sam da mi se sam riješi u snu. ;)

objavljeno ned, 21.03.2010 22:49 | autor: walt

s trčanjem je najbolje što mogu pola sata ili više ostavit mozak u nekoj drugoj galaktici. no problem, reče alf...

objavljeno pon, 22.03.2010 15:25 | autor: miu

ja bih volila moći trčati kad sam loše. ne. ja radije nestanem u nekoj seriji, ili knjizi, ili filmovima koje sam do sada gledala milijun puta. ili u muzici. ili u tišini. ali trčati mogu samo za busom. ili dok silazim stepenicama.
čak i ako bih trčala, to bi bila fizička manifestacija bijega od svega. ali ja nemam, i ne želim imati gdje pobjeći.
tvoj post me dodirnuo u neko mekano mjesto duboko u grudima, pretvaram se da nemam to mekano mjesto. sada si ne smijem dopuštati takva mjesta.
moraš početi intenzivno raditi na sebi i stvari za sebe. stati i dokučiti kakve su tvoje emocije, i zašto je to tako. jer je osvještavanje problema pola njegova rješenja.
(ja sam na pola puta, ali pred nekim stvarima i dalje zatvaram oči.)

molim te. budi dobro. :)

objavljeno uto, 23.03.2010 16:03 | autor: lucile

trcanje je lijek. Drzi se, biti ce ok.

objavljeno čet, 01.04.2010 17:10 | autor: Angy

proljeće je stiglo i sa njim zima odlazi.....