objavljeno pet, 05.03.2010 15:01 | autor: Dezire33

Uzorita Dušo...

Lijepo si opisala "stanje"... Većine NAS... U mojoj pjesmi ... Vrijem možda liječi... Imamo odgovor na svoja pitanja...

Pozdrav Tebi!

objavljeno pet, 05.03.2010 16:53 | autor: pjesma(deleted) (Neregistriran)

...jako mi je teško čuti za jednu malu crtu ništa - , jer su moji roditelji bili sve ono što bi roditelji trebali biti i tako je još uvijek danas...ne mogu zamisliti da ih jednog dana više neće biti jer znam i osjećam da je svaka njihova misao ispunjena sa mnom...svaki osjećaj...kad mene boli njih boli...kad sam ja sretna i oni su sretni...i obrnuto...to je ona prekrasna priča o anđelima...oni su moji anđeli...a jadnog dana će to biti u Nebu...
...ako ti imaš prazninu, praznu crtu po tom pitanju samo ju Netko može ispuniti..nadam se i vjerujem da barem tu nebesku ljubav osjećaš i da te grije i nadoknađuje za sve ono za što si možda bila zakinuta....nadam se i da ćeš osjetiti moju molitvu i jedno drugačije zajedništvo koje je sposobno stvoriti predokus Neba...
...ja bih te rado zagrlila i šaljem ti veliku pusu do Neba...Faustina

objavljeno pet, 05.03.2010 17:13 | autor: medeja7

(((((((((((((((((((hug))))))))))))))))))

objavljeno pet, 05.03.2010 22:15 | autor: Anoniman (Neregistriran)

http://www.youtube.com/watch?v=IzjwtV7f6E0

objavljeno pet, 05.03.2010 22:40 | autor: uzorita

#pjesma, drago mi je da uživaš tu zaštitničku ljubav, vjerujem da je to kao neko posebno prijateljstvo. Većina mojih prijatelja također je ima, ima tu sigurnost. Mnogi od njih još uvijek su za svoje roditelje kao mala djeca, čak i žive sa njima i njihova djeca...
Ma prekrasno si sve napisala i opisala.

Moja praznina (ta mala crta) ispunjena je kroz život drugim ljepotama i ljubavima i ja sam danas zaista zadovoljna kako je sve ispalo, unatoč toj maloj crti. I prije par dana pročitala sam jedan post tu na Mojblogu i shvatila što mi nedostaje, jučer se to samo zaokružilo i konačno se mogu suočiti i s tim, ma samo jedna od karika u mom nizu... Ništa strašno! Imala sam na mjestu te crte najboljeg didu i imam još uvijek baku iako je na zalazu, tu je i imam je.
Osjećam sve što misliš i znam, On je uvijek tu uz mene i mirna sam. Pišem Mu stalno i znam da čita nekako - da vidi sve i jedva čekam jednom...
Zahvaljujem svima na napisanom, jasno je sve. Ma život je ipak lijep i idemo dalje.

:}}

objavljeno pet, 05.03.2010 23:09 | autor: kristijano ronaldo (Neregistriran)

moraš više pokušavati

kako što ja napišem više komentara pa ti si bar jedan mora svidjeti

objavljeno sub, 06.03.2010 00:51 | autor: Dr.sc.Agović (Neregistriran)

ne trebam već je napisana cijela studija



http://www.ispub.com/ostia/index.php?xmlPrinter=tru e&xmlFilePath=journals/ijto/vol4n2/endocrine.xml

ukratko

Zbog sintetičkog estrogena u kanalizaciji, poteklog iz urina žena koje koriste antibebi pilule, mužjaci pojedinih vrsta riba su počeli da proizvode jaja

(a djeluje i da ljude)

objavljeno sub, 06.03.2010 10:03 | autor: Lonelyrider

Nekako sam duboko svestan da svi uspesi u životu blede pred spoznajom da nemaš nekog s kime to možeš podeliti. Lepo je imati podršku prijatelja i familije ali nije to-to. Taj osećaj pripadnosti i sigurrnosti ne može se zameniti.
Da, bzv. je da ti ja to pišem jer i ja to nisam ostvario na pravi način. Ima vremena. Jednostavno se kockice odjednom poslože...

objavljeno sub, 06.03.2010 11:51 | autor: selma

:)

objavljeno sub, 06.03.2010 13:20 | autor: uzorita

#Dr.sc.Agović i kristijano ronaldo, ima nešto u tome, istina sve... :}*
#Lonely, osjećaj uspjeha kod mene nije potenciran poslovnim stanjem već su moja vrednovanja životnog uspjeha malo drugačija, vjerujem da to nekako znaš i s te strane sam jako zadovoljna. I fali mi roditeljska zaštita, no odrasla sam osoba sada i mogu bez nje - dolaze vremena kad smo mi potrebniji roditeljima.
Teško mi je kad vidim svoje prijatelje koliko uživaju tu zaštitu i koliko im je lakše cijelo vrijeme, no i to baš nije normalno danas - može se nazvati iskorištavanjem roditelja jer sami nisu sposobni tj. ne žele odrasti i uhvatiti se u borbu sa pravim životom, a što ja činim odavno, no to tako čini se mora biti i zato jesam to što jesam...
Fali baš to neko rame za nasloniti glavu nakon svega, za mali smiraj i odmak, ma i to imaš ako želiš, no nakon par godina i to rame nestane. Sve je prolazno, na kraju je čovjek uvijek nekako sam, a težnje ostaju...
To je život, samo valovi...

Pozdravi svima

objavljeno sub, 06.03.2010 20:34 | autor: natuknica

Aaaaaaah, ovaj film sam dobila neki dan u mailu i cijelo vrijeme mi nšto u njemu smeta. Ma daj, šta je taj otac grlio svoje dijete i odgovarao na njegova pitanja i onda još to zapisivao u dnevnik da bi mu poslije to mogao predbacivati? Zašto rađamo djecu? Da bi si osigurali njegu u starosti? Ili zato da bismo izgradili nešto najveličanstvenije na svijetu? Ja jednostavno nisam odgojena da bih se ponašala kao taj otac. Nisu djeca tražila da dođu na svijet. Mi smo ih željeli. Mi smo im nabili na leđa taj teret života. Možemo ga samo pokušati olakšati, a ne izmišljati kako da ga otežamo. Oni, koji su od svojih roditelja primili mnogo, imaju prema svojoj djeci veću odgovornost. Oni, koji se od svojih roditelja osjećaju zakinuto, mogu nastojati prekinuti taj lanac prema svojoj djeci, imaju šansu učiniti nešto više od onog što su učinili njihovi roditelji.

Inače, tvoj post, do tog klika, me podsjetio na pjesmu Novih fosila "Djeca ljubavi". Ona bi mi tu puno više pasala. Toliko puta osjetim utočište u svojoj djeci i onda se sjetim te pjesme. Ali ne mislim da je njihova dužnost da mi budu utočište. Samo sam im zahvalna kada to jesu. :)