objavljeno pon, 26.05.2008 08:17 | autor: anlah

Lijepo mi je ovo pročitati jer se mene tiče.
Kod mene je disleksija blaga, ali sam se našla studirati zanimljiv strani jezik zbog kojeg sam se s tim susrela... hum? Izraženije nego prije. Ni lako.

A da se za to zna, još uvijek nedovoljno. Kolegičino najstarije dijete ima disleksiju, ali izraženu do te mjere da ne može pročtati broj kako je napisan. Od strane učiteljice bila je dijete "koje se ne razvija normalno". Sreća pa je ona sama imala sluha da odvede dijete psihologu.

Odlična tema, btw.

:) *

objavljeno pon, 26.05.2008 09:30 | autor: trubica

...slažem se sa svime,ove nove metode u nastavi potiču individualnost,ali i sami tvrdimo da djeca sa četrnaest godina ne znaju što bi pa zalutaju u nešto i dožive neuspjeh,mislim da ima previše slobode,previše mogućnosti, i živi se brzo, ponekad jedva stižemo taj tempo, a što onda reći za našu djecu, ne treba se čuditi kad zaglave u nečem lošem,društvo,anoreksija,bulimija,droga itd.,roditelji kao učitelji gube na važnosti,nekad se jedva nosim sa svime,a nisam tako stara da bi se reklo da me je pregazilo vrijeme :))

objavljeno pon, 26.05.2008 10:22 | autor: medeja7

potpisujem ovo što si napisala...da je bilo po mom tati, danas bi imala "čast" hehe, razgovarati s pravnicom(znaš da sam na trećoj godini "odustala od njegovog izbora za mene") jer su profesori i u OŠ, i srednjoj u meni vidjeli i isticali umjetničke sklonosti (pogotovo glazbene)...i ja sam u jednom trenutku stala...razmislila...i odlučila da "skrenem" s puta i zasukala rukavei krenula svojim putem... završila likovni...i nisam požalila. Kiss:)))

objavljeno pon, 26.05.2008 13:12 | autor: dance_on_air

Haha,Medeja,koja slučajnost ;) I ja zamalo postadoh pravnica (nije baš da me netko na to natjerao,zapravo su me tjerali da razmislim),odustadoh na drugoj godini jer mi je sve to bilo prešturo i predosadno.

Ponovno odlična tema,Natuknice. Ipak,htjela bih reći da moja mama,recimo,nije imala baš nekog izbora (u Splitu je krajem 70tih postojalo samo pravo,ekonomija i još nešto mislim), a ona je prava umjetnička duša i htjela je studirati umjetnost ili glumu..Nažalost,za studiranje van Splita nije imala mogućnosti. I tako je završila pravo,i ne mogu reći da nije voljela to,ali uvijek mi govori koliko joj je žao što nije studirala umjetnost. Ipak su nam zidovi u kući puni njenih slika :)))

objavljeno pon, 26.05.2008 14:33 | autor: misak

tnx na komovima

objavljeno pon, 26.05.2008 14:35 | autor: misak

guba je post...zadjna rečenica je istinita (po mome mišljenju)

objavljeno pon, 26.05.2008 14:35 | autor: misak

komaj mi..........pozzzzzzzzz

objavljeno pon, 26.05.2008 15:19 | autor: medeja7

Naty...da pjesma je jako tužna...a osoba kojoj je namijenjena nije više TU, sa nama. Ti znaš i osjećaš.Kiss:)))

objavljeno pon, 26.05.2008 19:04 | autor: mypath

čini mi se da ta 'sloboda i kreativnost' koje se nameću svima nama zapravo su novi kalupi u koje se pokušava smjestiti kako djecu tako i ostale. Jednostavno se ne dopušta pojedincu da se izrazi kad osjeti potrebu za tim nego po narudžbi što zapravo stvara pritisak i osjećaj ukalupljivanja.

objavljeno pon, 26.05.2008 20:37 | autor: sjena_

Imati mogućnost izbora predstavlja većini ljudi slobodu, no stavlja leđa i teret odgovornosti. Dijete ne bi smjelo samo nositi taj teret. Zato dijete ima roditelje na kojima je da sudjeluju u djetetovim izborima. Kada je roditelj aktivni sudionik u djetetovom životu onda "miješanje" u djetetove izbore nije nasilno. Izbori se preispituju, važu, uspoređuju argumentirano i prijateljski, a konačna odluka se donosi zajednički, a ne jednostrano.
Od vremena kako su se opismenjavali ljudi nekad do danas izredalo se mnogo tehnika i metoda učenja pisanja i čitanja, rekla bih da je i u ovo vrijeme prisutno šarenilo pristupa (govorim iz vlastitog iskustva). Što se tiče dislektične djece niti jedan od tih pristupa nije osobito prikladan. Njihov um vidi riječi i slova drugačije, njihov mozak "čita" trodimenzionalno, pa crno slovo na papiru njima je poruka iz drugog kraja svemira. I u prošlosti bilo je ljudi za koje danas kažu da su imali disleksiju: Albert Einstein, Thomas Edison, Alexander Graham Bell, Isaac Newton, Leonardo da Vinci, Pablo Picasso, Walt Disney,
Agatha Christie, Gustave Flaubert, W.B. Yeats, Hans Christian Anderson,
Ernest Hemingway, Lewis Carrol, Mark Twain... A još je više bilo onih koje su proglasili glupima i nesposobnima za školu i obrazovanje. Postoji danas pristup koji disleksiju ne matra poremećajem već darom (Roland D.Davis "Dar disleksije"). Da zaokružim na kraju, smatram da djetetu treba oslonac, podrška, povjerenje u roditelje, trebaju mu granice, treba mu sloboda, treba mu mogućnost izbora, trebaju mu krila i nebo kojim će letjeti. I svako vrijeme ima svoje izazove i zadatke zbog kojih smo upravo u to vrijeme rođeni.

objavljeno pon, 26.05.2008 21:02 | autor: dezire33

Eh! Koliko će još nepravdi biti učinjeno djeci....

objavljeno pon, 26.05.2008 23:21 | autor: natuknica

Sjeno, mojoj je sestri profesorica engleskog jezika u srednjoj školi rekla: "Znaš li ti da imaš disleksiju?" Ona je to, na sreću, znala iako je kroz cijelu osnovnu školu imala profesore koji nisu nikada čuli za disleksiju, samo što su učiteljice u prva četiri razreda (neka više, neka manje) bile spremne surađivati s mamom i od nje naučiti što je to. I opet ta priča - što je to - nije uvijek ista, ali hajde. Ja sam naišla negdje na popis simptoma disleksije u različitoj dobi i moje dijete odgovara svim tim simptomima, ali ne može dobiti dijagnozu jer se, ili traže simptomi odgovarajući mlađem djetetu, ili jednostavno poremećaj nije dovoljno jak da bi dobila dijagnozu, a time i podršku okoline. Naprotiv, lakše je proglasiti je lijenom i nemarnom jer se baš ne može reći da je glupa. No, ono što sam htjela reći, na isti način na koji je ona profesorica s početka dijagnosticirala stvar mojoj sestri, može se dijagnosticirati disleksija i svim tim velikim ljudima koje si nabrojala naknadno. Garantiram ti da nisu dobili dijagnozu kada su bili djeca. Ne kažem da disleksičara nije bilo i prije, ali nije se o njima ništa znalo.
Ono što mene muči danas, to je da nastavnici nemaju na raspolaganju dovoljno alata da djeci postavljaju granice, a smatram da je nepostojanje granica jednako zlostavljanje kao i prevelika krutost. Osim toga, potiču se samo djeca koja sama znaju istraživati i snalaziti se u prostoru bez granica, dok se ona druga djeca zanemaruju. Ne kažem da nije bilo tako i u moje vrijeme.

objavljeno pon, 26.05.2008 23:23 | autor: Ithiriel

Teško je to pitanje, draga moja, i sad sam se nakon ovog tvog teksta našla zapitati da li sam ja krenula u skladu sa svojim sklonostima sama, ili su me tamo dobronamjernici pogurkali... oboje. ali ovo prvo sigurno ne bih sama uspjela usmjeriti toliko... Ne moraš bit stručnjak za isticanje dječjih sklonosti, samo ih treba primjetiti i razgovarati o njima, dijete će se samo okrenuti tamo gdje mu je mjesto, ako ima referentnu točku... i podršku, e, da - to je najbitnije. kis

objavljeno uto, 27.05.2008 08:13 | autor: ptica selica

oduvijek sam željela završiti upravo ovaj faks kojeg imam..međutim sa godinama mi jednostavno dođe da napravim rez i bacim se u nešto u čemu se još nisam nikad okušala, a niti ikada pomislila na to da bi bio moj posao..uglavnom te misli su mi u zadnje vrijeme sve čećče ....vidjeti ćemo...::))

objavljeno uto, 27.05.2008 09:03 | autor: akvamarin

Natuknice, opet si se dotakla jedne teme koja izaziva tolike rasprave, ali to je dobro i potrebno jer tek tada, kada se o problemu više priča, može se i pronaći nekakvo rješenje. To smo davno ustanovili.
Žalosno je da se djeca u školi uglavnom, ponavljam UGLAVNOM, zapaze po lošem, pa bilo to ponašanje ili učenje...nije važno. Ne želim i neću ja opravdavati svoje kolege ( većinu) koji ne vide, ne prepoznaju što iz nezainteresiranosti, a što iz neznanja, ne vide i ne gledaju dijete kao mladu osobu sa svim svojim potrebama, htijenjima, željama. Većina odraslih zaboravlja da su i sami nekada bila djeca. Žalosno je da se pored, naprimjer, disleksije ili disgrafije, u osnovnoj školi rijetko kada zapazi i primjeti dijete koje je posebno nadareno i talentirano za nešto drugo osim golog učenja i nabrajanja činjenica i nebitnih podataka ( npr. priroda 4. razred OŠ "Koliko je visoka najviša jela u RH?!!!!!!!!", Moš' mislit' važnog podatka!? )
Inače, u školama se stalno događaju promjene, od rasterećenja, HNOS-a, ovoga ili onoga...ali bojim se da smo mi jako daleko od jedne prave škole koja bi poticala kreativnost, individualnost, i to ne samo kod nadarene djece, nego i kod djece koja imaju poteškoće u učenju ili ponašanju. Daleko smo mi i od pravih učitelja koji bi sve to prepoznali, koji bi s voljom i žarom radili to što rade, a o rukovdstvu škole da ne govorim. Još uvijek ima ravnatelja s višom školskom spremom koji su na tom položaju po XY teritorijalnoj liniji...( bez uvrede svima koji imaju VŠS) .Sad bi mogli o plaćama, ali to je već toliko dosadno da baš neću. I potpuno si u pravu što se tiče alata i postavljanja granica.
Lijep pozdrav, i naravno, tema je super.

objavljeno uto, 27.05.2008 12:27 | autor: nevina_suza

no comment :)

objavljeno uto, 27.05.2008 14:59 | autor: Pokemaniac

Najbolje je dok su zločesta djeca u školi dobivala batine a dobra nagrade.

objavljeno uto, 27.05.2008 16:38 | autor: feniX

mislim da je kad-kad veoma teško naći zlatnu sredinu...nisu za džaba deca lekara-lekari, i ... to je nešto što zapravo mislim da ne treba odbaciti iz "tradicije", za razliku od milion drugih gluposti što mislim da treba da se izbace...
Nekako jest da sama sebi nisam birala zanimanje, pa čak ni ovo posle više škole, ali se desilo da je moja mama u oba puta bila u pravu...zaista volim svoj posao i hvala joj što me je dobro savetovala.

objavljeno uto, 27.05.2008 17:21 | autor: Gospar

:))

objavljeno sri, 28.05.2008 10:28 | autor: samba

Moj muž je kao dijete imao disleksiju, koja nije tada nio prepoznata, a kamoli tretirana. Od toga vuče posljedice i dan danas. Kad sam svojoj dragoj svekrvi to POKUŠALA objasniti, uspaničila se i histerično vrištala kako njen sin NIJE LUD.

objavljeno sri, 28.05.2008 19:01 | autor: Teta Dany

kao sto rece, nevina suza:no comment :)

objavljeno sri, 28.05.2008 20:14 | autor: uzorita

http://www.hud.hr/index.html
http://www.idem.hr/index.php?option=com_frontpage&Itemid=1
http://www.budenje.hr/albert_einstein.php

Pitam se kako su ljudi nekada podizali djecu bez svih tih spoznaja? Kako su mnogi od njih danas veliki ljudi? Zar je potrebno toliko ukazivati na razlike?
Neke su vidljive, no mnogo ih je iznutra za koje se ne zna... Izbiju naknadno.
Tko kontrolira odrasle, njihove nedostatke? Ljude koji podižu djecu.
I tu stoje mnogi odgovori. Djecu je potrebno lagano podupirati, kao male nježne stabiljke. Ne mogu svi plodovi biti veliki i krasni, no najfiniji su na kraju oni mali pri vrhu do kojih je najteže dosegnuti, koji su najbliže Suncu.
Pozdrav ostavljam

objavljeno sri, 28.05.2008 23:03 | autor: true serendipity

hmda. svašta nešta si sad mislim. neka i ostane u mišljenju onda :))) kiss

objavljeno čet, 29.05.2008 02:06 | autor: mladi luk

Zvučat će čudno,a li nakon čitanja ovoga posta meni je samo jedno u glavi - šta ćemo mi tu (na ovoj planeti), koji je smisao, zašto sve to?

objavljeno čet, 29.05.2008 07:49 | autor: natuknica

Draga Uzorita, kako si ovo sve lijepo napisala!
Milan je negdje, nekom prilikom, napisao kako roditelji imaju pravo na pomoć u odgajanju svoje djece. Tako negdje piše. Među svim onim pravima koja pripadaju svim ljudima, a nitko ih ne poštuje. Možda sam ovo napisala i negdje na tragu toga. Možda pod "starinsko" spada činjenica da su ljudi nekada puno viže živjeli u zajednici, bez obzira na to radi li se o proširenoj obitelji ili o malenom mjestu ili naselju. Svi su surađivali i zajedno odgajali djecu. Danas je "moderno" živjeti sam, ne želimo da nam itko kvoca po glavi pa susjede radije ne bismo niti pozdravljali po cesti. Onda roditeljima treba pomoć stručnjaka. Jer nitko nije supermen i svakome dobro dođe savjet...
A i od stabljika... borovi rastu ravno u visinu bez ikakvih potpornja, voćke podupiremo ravnim štapovima dok su mlade i tanke, a vinova loza neprestano raste naslonjena na trs. :)

objavljeno čet, 29.05.2008 08:22 | autor: photofairy

disleksije ima puno ovdje i uvijek mislim da je to jer ne koriste foneticko pismo. koliki je postotak disleksije kod nas? ovdje mi se cini ponekad da je svako peto dijete disleksicno... i da, peggy je pomalo sarlatanka, i nema licencu za rad, ali u knjige je pomijesala dobre teorije koje vec postoje i prezentirala prilicno dobar paket. ali njene ideje o tretmanu poremecaja u ishrani su vrlo hit and miss (mada o njoj neki pacijenti govore da je andjeo i sl. sto je dodatno zabrinjavajuce). ugl. peggy uzmi s rezervom.

objavljeno čet, 29.05.2008 12:18 | autor: natuknica

Photofairy, pretpostavljam da je postotak disleksičara uvijek i svugdje jednak, samo vjerujem da se naši ipak lakše nose sa svojim poremećajem. Nije to samo fonetičko pisanje, koliko god je to sjajno, ali je divno i to što ovdje nemamo w i q, primjerice. jesssssss!
A hvala ti i na upozorenju. Iako to što čitam ima jako puno smisla. Ali ostaje činjenica da smo svi mi samo ljudi, svatko može negdje pogriješiti, pa tako i ona. Budući da mi je svojedobno ponašanje jednog djeteta nalikovalo na anoreksiju (nakon čitanja knjige ipak sam se uvjerila da nije, a i nitko od liječnika i stručnjaka nikada nije spomenuo to ime), i budući da u blizinu imam osobu koja se liječi od depresije (a zapravo mi problem puno više liči na ono što se opisuje u knjizi iako nema nikakvih problema s prehranom), ta knjiga mi je vrlo zanimljiva. Ipak, ono što traži korjenitu promjenu života, ne nailazi uvijek na razumijevanje okoline, mislim ipak da je tu problem zbog kojeg nju nazivaju šarlatankom. I onda, kakav je to čovjek koji nikad ne izgubi živce? ;)

objavljeno čet, 29.05.2008 21:06 | autor: ironshadow

ja sam blond lily naravila sam izmjene na blogu...poz

objavljeno pet, 30.05.2008 00:07 | autor: Anoniman (Neregistriran)

ma da bas kak veli lukac...pozdravcek..vigga

objavljeno sub, 31.05.2008 10:15 | autor: photofairy

nisam mislila rec da je sarlatanka jer ima radikalnu ideju, jer bog sam zna svi desperatno trazimo efektivnu metodu za lijecenje poremecaja u prehrani. problem je da je dokazan neeticki tretman u Montreaux klinici jer je primala jako bolesne pacijente (fizicki) bez ikakvog medicinskog osoblja, a ona sama nije uopce kvalificirana i naravno, bilo je povreda pa cak i smrtnih slucajeva. isto, ona govori da je tretman skoro 100% uspjesan a u stvari je postotak dugotrajnog izljecenja isti kao i sa bilo kojom drugom metodom, tj. prosjecan. ali njena klinika je trazila tisuce od roditelja svaki mjesec, sa nekim pacijentima koji su platili i po pola milijuna dolara. iako je u knjizi reciklirala postojece teorije ( i nazvala kombinaciju CNC) ipak je doprinijela dubljem razumijevanju teme, to stoji. uglavnom, ja ne vjerujem ljudima koji su se u stanju tako ponasati, cak ni ne mislim da je htjela nekoga povrijediti namjerno, ali kuzis sto mislim? a lijecnici... a cuj, mene to jako zivcira ali cinjenica je da ima i onih kojima ni svog psa (posebno ne svog psa! ;)) nebih povjerila na lijecenje. tuzno ali istinito. standard varira jako.

objavljeno sub, 31.05.2008 10:21 | autor: photofairy

eh, da zaboravih, znaci mislis da overall je ista incidenca disleksije svugdje, ali da se ovi nasi malo lakse s tim nose, sto isto makes sense. otprilike koji postotak u Hrvatskoj? cisto me zanima, jer kod nas kazu male>female i da je incidenca oko 10% u generalnoj populaciji s tim da 4% ima severe symptoms.

objavljeno sub, 31.05.2008 16:28 | autor: natuknica

Da, kužim. Iskreno, dok sam čitala knjigu, razmišljala sam o tome koliko je to sve provedivo. Jer takvo liječenje mora koštati puno love, treba pronaći neki izvor financiranja. Što to znači da siromašni ljudi moraju prihvatiti smrt jer se ne mogu liječiti? He, he, zapravo statistički siromašni ljudi skoro uopće ne oboljevaju od anoreksije, čak i ako imaju CNC. ;) A, ako bogate ljude dovedeš do siromaštva, automatski otkloniš uzroke anoreksije. Pa ne možeš to nazvati neefikasnim! ;) U svakom slučaju, osobno mislim da se CNC manifestira u mnogo više oblika nego što su to anoreksija i bulimija, ali liječenje čovjekova duha je puno teže nego liječenje tijela. I činjenica je da diploma ne nosi sa sobom odgovornost. Čovjek je ili ima ili nema. Općenito, mi smo ljudi skloni tome da druge ljude pretvaramo u božanstva, a to je nešto čemu ne bi trebalo težiti. Kako god uzvišena nečija profesija bila, on je samo čovjek, zajedno sa svojim vrlinama i manama.

Glede postotka disleksije, na www.hud.hr piše da je 10 % stanovništva disleksično. Ipak, ne znam je li taj podatak nastao na temelju istraživanja u Hrvatskoj ili Jugoslaviji ili je jednostavno preuzet iz vanjskih izvora. Znam samo da nisu svi poremećaji jednako teški i koliko je neka zemlja siromašnija to je sigurno potrebna veća razina poremećaja da bi dijete moglo dobiti dijagnozu. A opet, ne znam točno koja korist od dijagnoze ako ona za sobom ne povede i dodatni sustavni rad s djetetom. A to je, joj, duga priča. Ja sam svoje dijete vodila na testiranje zbog izuzetno loših rezultata u školi pa sam dobila savjete tipa:
- nema smisla da se obraćate pedagogici, ona joj neće pomoći,
- ali znate, gradivo u trećem razredu je posebno teško (pa imala sam već jedno dijete u trećem razredu i nisam primijetila probleme)
- vi ste jedna pametna i razumna žena, sigurno ćete naći najbolji način da pomognete svome djetetu (pa zar ga ne bih već našla da sam znala kako?).
Ipak, na koncu, djelomično i čitajući tu knjigu, došla sam do zaključka da sam dosta dobro uspjela osjetiti svoju djecu i da se doista mogu najbolje osloniti baš na sebe. :)