objavljeno pet, 05.03.2010 13:01 | autor: ludud

i kako me nitko u komentarima ne jebi ni dva posto od idealnih 18 cm, zamolih ja-trećega-moga jebačkoga ja, da mi pogne i evo rezultata: a sine moj ludi, zar nije prepatetično ostavljati si samome sebi komentar ? ! no, jebivjetre, kad već siluješ, poslušaj pozorno: nije ni čudo da ništa živo ne jebeš, jer tebi je više stalo do zajebancije nego do pičke, a one, one se vole smijati tek nakon što si s njima smrtno ozbiljan !

objavljeno pet, 05.03.2010 19:53 | autor: zenta

Sjajan si sa svojom duhovitošću...........I, dao si mi idejuu.....Baš si faca!

objavljeno sub, 06.03.2010 11:18 | autor: lulallay

Nije to što mi ne komentariramo već si počeo izbacivati postove kao Žaba jajašca.....možda zbog aeternalnog mirisa proljeća u zraku ..u svakom slučaju naredni vikend proučavam što je pisac mislio

objavljeno sub, 06.03.2010 12:05 | autor: lulallay

Za ovu Arnoldu Šrafnciger ispod mene kažem samo da je vanzemaljac ,jer kako tu uopće početi ..s koje strane ..kakva mora iti uvertira ( sa bučicama ili na lat mašini) ..ne vaja kad si doli , a još je gore kad te obujmi nogama ..onda je to "Anakonda 3 " ..a tek dojke... i sa tako nauljene samo bi klizirao dolčje..užas živi ..mislim ukoliko nije photoshophaza (fotošopaža) ..mogla bi biti

objavljeno ned, 07.03.2010 14:00 | autor: leopold

Ma svijet su gradili depresivci i megalomani.

Pohvaljujem duhovit poetski bunt. :D

objavljeno ned, 14.03.2010 07:26 | autor: Anoniman (Neregistriran)

Ljubav sama po sebi ne može biti tragična. Naprosto je ljubav - ljubav; to je ljepota i u njoj nema tragičnosti.
Uopće, što je to tragedija?
I to je jedna vrst ljubavi. I to ona sama prema sebi. Kad se ljudska ljubav okrene prema sebi, e to je onda tragedija. Kao što je tragedija da su u Dardi bile obješene samo plakate troje tragičara, jer i to troje tragičana ne vole nikoga drugog osim sebe.Jedino što me čudi da naš Vitez od Darde zaboravlja da se u toj istoj Dardi palilo i žarilo u ime ideologija i vjera; hoću reći kad je Nikola Zrinski spalio Dardu i Sulejmanov most i tako od Osijeka, Darde i Baranje opet učinio provincije. Jer su bili izvan puta. Sulejman im je sagradio most i tako od njih učinio europska mjesta, a Zrinski je taj most spalio i vratio ih na početak njihove povijesti. Nešto slično kao što je Momo Kapor zapalio most koji su mu sagradili drugi i vratio se u Adonisovu zasljepljenost samim sobom. Humanist ne znači biti Momo Kapor. Odnosno - biti slikar koji se bavi pisanjem. Odnosno pisac koji je sam sebi dovoljan. Grozna je sudbina tih Hrvata u Srbiji. Dr. Oskar Tartaglia, Ivo Andrić, Momo Kapor, Vicko Raspor, Vojislav Šešelj itd. Egocentrici koji nisu imali prijatelje, čak ni roditelje, čak ni narod kojemu pripadaju. Splićanin Oskar Tartaglja je shvatio na vrijeme svoju zabludu i napisao knjigu Ujedinjenje ili smrt, još tamo 1928. godine. Naime, Tartaglia je bio član zločinačke Apisove četničke organizacije, u nas poznatije kao Crna ruka. Onda se posuo pepelom po glavi i napisao izvrsnu knjigu. Zanimljivo je kako su ti Crnorukaši registrirali svoje nove članove.
Andrić to nije kužio. Srbi su mu ponudili malkice karijere i naš se Andrić preko Ex ponta prešao Drinu. Našao se s onu stranu hrvatstva i katoličanstva. Treba iščitavati njegovu knjigu Znakovi pokraj puta. Koliko li je tuge u toj knjizi! Međutim, ostao je dosljedan i nije htio izravno priznati da se dao jebavati u glavu i srce samo zbog nekih prolaznih stvari. Jest da je dobio Nobelovu nagradu, ali nije time vratio sebe u se, a nekmoli na se ili, sačuvaj bože, poda se!
Vicko Raspor se bavio filmom i gdjekad bih ga znao zezati u Ivinu Klubu u Francuskoj 7.
Vojo Šešelj otputovao je u inozemstvo i tamo dalje glumi duhovnoga roba.
Momo je rikno. Jergović se bavi drugim razmatranjem tog u alkohol zadriglog tipa. Momina duša se na vrijeme spasila i napustila ga znatno prije. Hodao je svijetom bez duše, kao onaj Wildeov tip. Duši biva bilo dosadilo trpjeti gazdu. Koji je pošto-poto htio biti i netko drugi, jer mu je bilo malo ono što je doista bio, ako je bio: šarmantni kozer. Svojedobno ga beogradski literarni krugovi nisu prihvaćali. Bio im je kurac od ovce. Tip koji se bavi nečim što ne zna - literaturom. I nisu ga prihvaćali kao pisca. Unatoč Dnevniku jedne Ane, duhovitoj kozeriji. Onoj petparačko. Koja je vic zbog vica. Budući da književnu karijeru nije mogao učiniti u Beogradu, našao je utočište u Zagrebu. I tu postao srpski književnik.
U to doba Beograd je imao prave duhovite mahere - Branka Ćopića, Duška Radovića, Branu Crnčevića, Matiju Bećkovića, Ljubišu Manojlovića... Posebno su bili poštovani, najprije zbog pisanja, a potom i zbog srpstva, Radović, Crni i Bećko. Momo je mislio da će isplivati na površinu srpske književnosti ako bude bivao Srbin, pače četnik. I počeo je govoriti o sebi kao o četniku. Naravno da su ga ova trojica ismijali, govoreći da je četnik po-četnik. Onda se Momo okrenuo Majci Crkvi. Koristeći njegovu popularnost među širokim narodnim slojevima, zahvaljujući kozerijama, Crkva ga je prihvatila i uvrstila ga u svoje redove. U to se doba počela graditi Crkva svetoga Save. A to košta. Ovdje nije bilo love, ali je love bilo u inozemnih Srba. Zato je Crkva angažirala i pisvc da okolo po svijetu drže književne večeri i skupljaju lovu za svetoga Savu. Tako je i Momo putovao po svijetu, čitao djelove Dnevnika jedne Ane, pio i četnikovao. Naravno, ljudi su ga dobro primali i davali mu lovu. On je lovu donosio u Beograd po principu: sve svetom Savi, Zatim svetom Savi 80 % a sebi dvadeset, potom fifti-fifti, sve dok omjer nije došao na ono 20 % svetom Savi, a sebi 80 %. Jednom mi je ispričao kad sam cugao, mislim Kod glumca, iza Jugodrpa u Beogradu. Bio je pun love. Nisam prihvaćao njegovo čašćenje, rekao sam mu da ono što misli potrošiti na mene neka uloži u svetoga Savu. Sam sam sebi plaćao svoje manastirke, krumpir salatu i kuhana jaja kao mezu, a on sebi viskije. Nije mezio. Samo pijanci ne meze kad piju. Hvalio se putovima po svijetu, što sve čini za svoj srpski narod i pravoslavnu veru. "Zašto plačeš Momo", prekidao sam zajebancijom njegovo kukanje da ga nitko ne razume, a piše na lepom srpskom jeziku da ga celi svet razume. "Siguran sam da te razumiju", govorio bih mu.
Tamo negdje od kasnih osamdesetih nije mogao puno popiti. Ja sam govorio da se on samo nadoljeva, jer je uvijek bio pijan. Pijan i zapljuvan, često zasran i popišan, jer godine čine svoje.Teško je bilo živjeti takav život. Bez duše. Kao nakaza kakvu je opisao tankoćutni Oscar Wilde.
Ah, ovo mi nije trebalo, moj kurčeviti Doktore!

objavljeno ned, 14.03.2010 10:44 | autor: lulallay

U ta me mlađahna vremena kao i ostale iz ekipe odjednom svladaše Castaneda ,Giubran , Lobsang, Steiner ,Borghes ,Cortasar , pa su tako romani kapora i majdaka zauvijek počeli skupljati prašinu . "Provincijalca" ocijenih posve osrednjim yugo-romanom "perolakog" književnog dosega čijim porukama istina ne fali " aktualnosti" . Mi smo uvijek čitali ili na nagovor drugih ( topla preporuka ) ili po preporukama kolumni koje je mogao u to vrijeme po tjednicima i dnevnim novinama pisati svak . Događalo mi se često |poslije| da samo krenem na roman ,ali nakon druge..pete strane vratim knjigu u knjižnicu.
Griješim. takav sam. Mamica me takvog odgojila. Stoga što u moju tikvaru ne ulazi da doktor književnosti (Sanader) izjavljuje kako mu je najmiliji serijal "Kućanice" .A to je moje svojevrsno "neprihvaćanje" potpuno pogrešno .Kakve to uopće veze ima .
Jer netko je dobro rekao :"Ne definira nas ono što radimo , nego isključivo vrijeme koje je potrebno da prebolimo poraz ,jedino brzina koja je potrebna da se oporavimo , dignemo poslije pada ."
Shvatio sam da dr.sc može ići uz Kućanice . Poznavao sam beogradskog doktora filozofije što je kao Fan dragovoljno cijepao ulaznice na turnejama Lepe Lukić.
Nije problem. Ja sam valjda od malena pogrešno interpretirao stvari jer su mi roditelji slušali Jazz , pa su to bile moje prve ploče.
Mea culpa . iskreno.
Ali sa piscima mi to nikako nije išlo . Jer ih želim čitati . A to je kao da slušaš predavanje satima .Ukoliko je predavanje loše u prvih pet minuta , biti će i naredne sate .
Prosto ne ide. Kao ni sa romanima Kinga . Ali kod njega je drugo ,tu je stil u pitanju .Dakle nije to .
Pročitati našeg suvremenog pisca i oduševiti se . A onda....fijasko. Istina je uvijek druga. Lupeta na TV-u .sve same gluposti. Dobro da ne pjeva sa zvijezdama.
I tu griješim .Znam .Ali ne mogu se popraviti.
Ja samo mislim da se pisac( autenthic ili bi barem to trebao biti jer se takav u startu samo-prikazuje naspram književnog okružja ,miljea) dakle ne bi si trebao dopuštati exponiranje spram dnevnih banalnosti i da je ta skretnica loš odabir. Zar osjećati se prozvano-odgovornim na taj prizeman način ?Petljati se u sve i sva čak i po cijenu slave ili trenutnog nedostatka novaca? A ovdje neki to zdušno rade. Zar zbog naknade po broju kolumni izašlih u dnevno popularnim "trič-trač" tiskovinama? Ok od nečega se mora živjeti. Ali ovi imaju dovoljno . Mjesečna su im primanja posve dostatna.
To me eto nervira. Jer kada obznaniš javno mišljenje ..dobrim djelom ogoliš i sebe ,razodjeneš se poput uličnog manijaka pred bakicama što se vraćaju s placa. Meni to "smeluje" na ispod-prosječnost ispod maskinga. Pisci četnici , pisci ustaše , pisci na cajkama , pisci -celebrity ,pisci glorifikatorni rojalisti , ili čak pjesnici u skupocjenim terencima. Koje sranje. Onda zaista preostaje nekolicina autentičnih iz starih vremena .Ukoliko jesu bili takvi. Od Tina preko Kiša etc....

objavljeno ned, 14.03.2010 13:19 | autor: Anoniman (Neregistriran)

Viteže, ja sam protiv pisaca siromaha, ako su pisci.
Koji kurac da se natežu sa svakodnevnom koricom kruha s pekmezom od šljiva, bez šećera; onaj crni ko kolomast, kad imaju onaj harem bogatih princeza, krava muzara; od Talije preko Melpomene i Polihimnije do jebozovne Eratoice, cijelo jedno stado nadahnutih muzara.
Za razliku od tebe, ja baš i ne volim pisce. Idu mi na živce; vidi što sam napisao, mama kaže da sam genije. Kad čujem Tinovu pjesmu Kako je treško bit... ne staromlad i mladostar, svejedno, odmah povraćam. Napisao sam parodiju: Kako je lijepo biti star, a biti mlad i tako dalje. Ili pak Jesenjina s najglupljom pjesmom o majci itd. Čuj, pisac piše majci i pita je je l' još živa i ako je živi je li zaradila koju kopjejku da promijeni onaj stari ofucani kaput, jer piscu ide na živce mater koja stoji na putu u krpama, dok on troši okolo lovu na rakiju, pičke i vožnju toboganima.
Svi nekako trunu u sebi i za sebe.
Joj, te ovo, te ono. Dobro, ima i onih kojima se kao otme nešto, a onda otkrijem da je to nešto napisano prije milijun godina, dakako svjetlosnih...
Ne razumijem tu silnu potrebu za davanjem mišljenja, opisa šlafcimera, zahodskih školjki, usranih gaća i smrdljiva zadaha, kad je sve jedna zajebancija.
Zato i ne objavljujem takozvana književna djela, nego se zezam ovako.
Pisana djela imaju svoju odavno ispisanu i završenu sudbinu.
Zato i poštujem Salingera - gonite se u kuraca, napisao sam to što sam napisao itd. Poslije toga ugodno je živio još punih 50 godina, dok neki dan nije otišao u pravcu prema...
Kapor? Witman? Borhes? Budak? Mile, ne Pero. Četvorica fašista, a samo dvojica pisaca. Dvojica su digli svoje pisanje digli na entu dimenziju, a genijima-našijencima svidjelo se bitii to što su bili, Hrvati ili Srbi a, vjeruj mi, nisu bili ni jedno ni drugo, ja mislim da uopće nisu bili,,ju er nisu imali moć u peru, nego u vlasti.
Zna se što je bilo sa Servantesom, dok se zezao, onako jednoruk, po zatvorima. Šekspir se opredijelio za ugodniju sudbinu glumca.. Čekao je u krčni da mu Bacon donese rukopis koje nove drame. Bacon te drame nije držao nekim djelima, držao ih je beznačajnim, pa ih nigdje ni ne spominje. Naravno da se učeni suvremenik i dramski pisac koji je napisao Fausta, čudio i polemizirao sa Šekspirom. Poslije toga se napisalo na tone rukopisa o genijalnosti nekoga tko je dobivao gotov materijal. Ti samo igraj, rekao bi Bacon. Kad se analiziraju takozvana Šekspirova djela, onda je jasno da on nije imao znanja da sve to napiše. Mogao je, nije da nije, ali nije imao znanja. To je znanje imao Bacon, Roterdamski, kasnije Volter, De Dominis, Vlačić-Ilirik i naravno perzijski, indijski itd. pisci. Eto, takozvana Amerika, koja se zove po hrvatskim muslimanima iz Španjolske, braći Amerima, koji su je otkrili znatno prije Kolumba, pola milijenija i više, još nije dostigla kulturu i znanje jednoga indijanskog poglavice, Seatlea, koji nije puno pisao, tek jedno pisamce. A razinu tog pisamceta nije još dostigla sveukupna američka književnost uključujući i Južnu Ameriku. Pročitaj danas to pismo. Ja se budim s njim već sedamdeset godina.
Zato mi je smiješno naklapanje o tome. Pa bilo to naklapanje o pjanduri Kaporu. Prekjučer je umro jedan drugi Kapor, glumac. Kiki, ili Ljubo, ako hoćeš. Lijepo smo se družili dok se družilo.Sad, oslobođen glumačkih obveza i termina, čeka da mu dođemo kao tople Higsove duše. S jednim sam se mojim starim drugarom posvadio jer on ništa ne razumije. Ja ga pitam što je atom, a on mi kaže da je atom najmanja čestica, a poslije su otkrivene još manje čestice, još najmanje čestice. Jedan kvark, koji nije najmanje što živi oko nas, zna biti veći od drugara kvarka i po 300.000 puta i isto toliko teži. A čovjek još nije izmislio spravu koja bi mu omogućila da tidi debeli, a kamoli normalan kvark. Prema kojima je njegov atom daleko veći od one doista a-tom čestice, nedjeljive. Recimo, ako uzmemo red veličina, onda je njegov atom Mliječna staza, a moj Zemlja. Pa ti sad vidi. Udo, doktore dopičnih dubina... što to radiš od mene?

objavljeno ned, 14.03.2010 13:21 | autor: KemoTerapija (Neregistriran)

Ma taj sam anonimac ja, da se znade.

objavljeno pon, 15.03.2010 09:35 | autor: ludud

činim od tebe isto ono što, evo već petšest godina, učim od tebe, moj najnajnekurčevitiji Broju jedan, a to je, da pojasnim onima vrlo, vrlo rijetkima koje možebiti interesira, pizdu, iliti preciznije kurca misaona. naime, to je ono najteže što čovjek, u nastojanjima da spozna sebe i svijet oko sebe, sebi može i smije priznati. čekao sam godoa nevjerojatnih dugih mjesec i frtalj dana, i gle čuda, evo mi njega gospodina s dva, a ne kako svi misle, samo s jednim prekrasnim udom, a koji kad se uznosito dignu i uznosito misle. ili pojednostavljeno, koji misle tek ako se dignu. gledao sam u njih dabi pola sata i zaključio kako su toliko dobri i poučni da možebiti više nikad neću dočekati bolje. ili pak ... ?

objavljeno pon, 15.03.2010 09:50 | autor: ludud

da, da i vitezu našemu dardsku, pohvala na vrlu misaonu uzdizanju, ali koji svoj ud diže s malo previše nerviranja. naglasak na malo previše, ali, kako i sam kaže, takvoga ga je mamica naučila i teško mu se mijenjati. ha, zato i jest vitez on, naš.

objavljeno pon, 15.03.2010 15:46 | autor: lulallay

A opet ja nisam za bogate pisce ;najbolje neka ostane onako kako jest ,odnosno kako je bilo u vremena slavna . A nama još samo to fali. Pisci milijunaši. Uostalom kako tko. Umiljati pjesnik ponajmanje dvije dvorske ovce sisa..po mogućnosti plemkinje i diže moral lokalnog velmože stiho-klepanjem oda i pogledom pudlice. Rasputin siše sisu Alexandrinu ispumpan tradicionalnim ruskim praznovjerjem i on je fake .A Borghes pokatkad blagoglagoljivo naspram Perona ,pa ono obraćanje Ferreru na koncertu Piazzoolle ,poslije posipanje pepelom ,a da ne govorimo o privilegijama kod vrlo lakoumnog promatranja tigrova (samo za njega) u Zoo-u B.A. Pa krleža i tito Eto ti fake ,što češ veći!! I danas primjera ko Kineza.U malom ili velikom formatu. O tome govorim . O nedostatku kralježnice i demagogiji u vezi s tim. Ja ću oduvijek biti za autentičare ma koliko mnogi od njih opako zaglibiše samo stoga jer nisu dobili šansu .Barem su se opredijelili za Sjenu jer svi mi možemo u jednom dijelu života možda npr. pisati dobre pjesme , no u drugom…. . Tako je Bukowski napisao pjesmu jednoj maloj što mu se vješala oko vrata poslije jednog predavanja ,a tek pošto je postao slavan ;Prosto odbij mala... gdje si bila kada nisam imao za kruh.» Jarry je skoro umro od gladi , nadrogirani je Trakl vidio "zmajeve u kupatilu" ,Dylan Thomas sa čašicom u ruci , Rimbaud je prije smrti nosio pojas od zlata i prodavao puške ,Puškin je pao sa kuburom pod D`Anthesom ,Granados i Dis u mutnim virovima A o Keruoacu da ne govorimo ( iako je ipak turnuo maloga Tristessi) , i o Burroghsovom anfetaminsko&barbiruratskom izigravanju Williama Tella da ne pričamo. To je bilo autentično. U sitlu. Čak i Mishima&Akutagawa sepuku ,Hemngwayova dvocijevka , Čopićev beton .Jeste loše , jeste bolesno ,crno,i ja zaista iskreno mislim kako nije dobro izgubiti opću orijentaciju ma koliko nebo nad glavom postalo ili izgledalo olovno i opasno nisko. Ali je bolje i to od disonantnog konflikta majstora na papiru , a ljige u životu kakve primjere imam prilike vidjeti kada se netko takav medijski razodjene poput B.Stankovićevog Mitke efendije ,pa vidimo koliko tu ima jada i pokrpanosti. jer budi svoj . Učini to! .Zaokruži cjelinu ,pa i tragično . Ali budi iskren.
A o glumcima? Sam Shakespeare nije imao baš podobro mišljenje , a svakako vrlo teško da bi mogli bit autentičari ; jednostavno stoga što su just glumci . Otkada je Marinkovićev Maestro izazvao glumca Fredija na dvoboj vilicom sve je jasno.
Ludud...hvala na katalizatorskoj diplomaciji ...vidi u kakve se litanije Post pretvorio...