objavljeno sub, 15.07.2006 13:54 | autor: babun

pišeš ko da imaš 13 godina ; šta se imaš s tvojim godinama uopće obazirati na mišljenje roditelja; ali sam diplomatski dok materijalno ovisiš o njima (ako ovisiš)

objavljeno sub, 15.07.2006 15:49 | autor: bambolina

ovisim. i zato mi je bitno imati mir u kući. a roditelje imam dominantne, tako da se time stvar dodatno komplicira.

objavljeno sub, 15.07.2006 20:59 | autor: babun

onda se požuri s faxom

objavljeno sub, 15.07.2006 23:51 | autor: bambolina

a ne mogu brže! :) sad ću, još samo malo.

objavljeno ned, 16.07.2006 12:20 | autor: trio

kužim kak ti je... to i meni moji rade, stari pogotovo!!

objavljeno ned, 16.07.2006 14:46 | autor: dismal

keep on fighting..ako mislis da je vrijedan borbe, zapravo cak i ako nije vrijedan borbe, oni moraju znati da ti si ta koja bira i moraju ti dozvoliti tu slobodu biranja..bez obzira na tipa, ti si s njim, ne oni, nesmiju ti postavljat nikakve granice u vezi njih, mogu ti rec svoje misljenje o njemu, al moraju postovat tvoje osjecaje..neznam..to mi nikad nece bit jasno..da roditelji mogu biti tolko destruktivni prema svojoj djeci..stupidno..i cudno da ti toliko znace, ako te toliko povrijede svojim postupcima..

objavljeno pon, 17.07.2006 09:31 | autor: daydreamer

U očima svojih roditelja mi će mo uvijek biti djeca.Zatak svakog roditelja je odgojiti djete da bude samostalno,dakle da samo izabere svoj put.Ja sam isto mama jednog dečka i borim se sama sa svojim majčinskim zaštitničkim porivom i teorijom o pravilnom odgoju.Pokušavam da ne budem pravi davež,ali ponekad tako ispadne.To je valjda sudbina roditelja,a tvoji izgleda da nisu toga ni svjesni.

objavljeno sri, 19.07.2006 12:32 | autor: deelite

OK. Svi su ovdje pokušavali napisati kako bi to ustvari trebalo biti. No vjerujem da to i sama već znaš. Pokušati ću ti dati savjet kako i što da učiniš da do toga i dođe, da te roditelji počnu cijeniti. Samo moraš biti spremna na drastične promjene. Ustrajna, odlučna u svom naumu i naravno spremna da ti to neće proči iz prve. Ovisi samo o tvojim roditeljima koliko su spremni prihvatiti tvoje zahtjeve. Prije svega razmisli o tome imaš li kamo otići od kuće, rođacima ili bilo kamo drugdje u slučaju zahuktavanja i pogoršanja situacije. Moraš znati da nisu svi roditelji isti i da neki će se možda radije odreći tebe nego da trpe tvoje novo ponašanje. Ali i u slučaju da je potrebno svoje prijetnje ostvariti da imaš kamo otići. Jedan savjet. NIKADA ne izgovaraj prijetnje koje ne namjeravaš ostvariti jer time diskreditiraš samu sebe. A sada, prvi potez, u svojoj glavi skinuti roditelje sa trona. Oni jesu tvoji roditelji i trebaš ih poštivati, ali ti nisi njihov predmet posjedovanja i imaš pravo na slobodu. To ćeš im pokazati tako da im odbiješ činiti stvari koje zahtijevaju od tebe. Ili jednostavno im postavi ultimatum. Npr. Ako žele da ideš u posjetu baki s njima onda neka ti dozvole da nešto učiniš po svojoj volji. Ako ti nešto govore, ne tvrdoglavi, ali ako imaš suprotan stav reci im to kulturno i smireno. Neka znaju da i ti razmišljaš svojom glavom i ne odustaj od svojega stava. Ako ti prijete na bilo koji način stojički podnesi prijetnju, batine i kaznu ali ne odustaj od svojeg stava. Pokaži im da te ništa ne može slomiti i da ne postoji način i sredstva kojima te mogu zastrašiti. Odbij svaki njihov stav kojim te žele prisiliti na bilo što ili zastrašiti. Kada shvate da cijeniš sebe i da im nečeš dozvoliti tiraniju, da te možda mogu izgubiti, tada će te početi više cijeniti. Vjeruj mi ovo je sve prokušano u odnosu sa mojim ocem i upalilo je. Imaš li pitanja, pitaj.

objavljeno čet, 20.07.2006 04:20 | autor: bambolina

pitanja imam uvijek... :) samo sam sada malo ostala bez teksta. teorija mi je uvijek bolje išla od prakse i konfrontiranja nisu bila moj način izlaženja iz problema. uvijek sam željela da da se sve nekako samo od sebe sredi. Pokušat ću malim koracima. A ići nemam kamo, osim u našu vikendicu, jer prijateljima nisam pričala mnogo o mojem odnosu s roditeljima kad postane napeto, svi su oni još vrlo stambeno nesamostalni, a s rođacima nisam tako bliska da bih im se uselila u krizi. jednom mi je davno, prije dvije godine kad sam hodala s jednim krasnim dečkom kojeg moji nisu nikako odobravali, i o kome i dandanas imam izuzetno pozitivno mišljenje, došlo da odem od kuće, da ostavim sve i da zaklopim vratima i ušima i ne vratim se. tada sam mislila otići dečku u drugi grad, ali smo oboje shvatili da bi tako moje fakultetske obaveze jako patile. što je i istina. ali mi se tada toliko teško bilo vratiti...! danas pokušavam održavati mir u kući, ne bibati brod, i radiiti svoje. s vremena na vrijeme im pokazati da se sa mnom ne mogu igrati. razlika je ovaj put što mislim da mama katkad ima pravo u onome što me savjetuje... i zato je teško raditi po svojem. grdno je to biti tvrdoglavo malo čudo... :)